Zoran Ferić | F.D.Pommer 1856 | slani print


LICE STARO STO GODINA

Najbolji udžbenik za predmet likovnu umjetnost napisala je dr. Jadranka Damjanov prije više desetljeća. To je ona knjiga iz koje sam i ja učio osnove teorije slikarstva, skulpture i arhitekture prije skoro četrdeset godina, kao što iz iste knjige i danas uče mnogi srednjoškolci. E, pa prvo poglavlje te knjige govori o slikarstvu i na samome početku razmišljanja o likovnosti nalaze se dvije fotografije. Fotografija koja prikazuje portret slikareve žene izveden u ulju i fotografija njene fotografije napravljene za neki dokument.

Veliku priču o umjetnosti, dr. Damjanov počela je s fotografijom koja ju je temeljito promijenila početkom dvadesetog stoljeća. Ono što sam dugo mislio o fotografiji, osobito nakon što sam za rođendan dobio ruski foto-aparat Smena 8m, jest da prikazuje trenutak, da cementira i stvrdnjava ono čega ubrzo više neće biti: smiješak, pozu, pokret, namrgođenost te da manje-više točno prenosi zbilju. Onda, na satovima likovne umjetnosti, pitao sam se, a predavala nam je Jadranka Damjanov osobno, sljedeće: da je oduvijek postojala fotografija, bi li se uopće razvilo slikarstvo? Bi li sve te tehnike od tempere s jajima do ulja ili akvarela mogle opravdati svoje postojanje? Kako bi u tom slučaju izgledala Sikstinska kapela, tko bi glumio Krista na Posljednjoj večeri, kome bi se smiješila Mona Lisa?

Nama je danas jasno da bi se slikarstvo razvilo paralelno s fotografijom, kao što se i nastavljalo razvijati, kao što se, uostalom, danas razvija i animirani film paralelno s igranim. Fotografijom, naime, nije moguće postići sve što um zamisli. Teško je na fotografijama spljoštiti vuka na dimenzije gramofonske ploče kad mu na glavu padne nakovanj, a još je teže načiniti da se iz te dvodimenzionalnosti opet vrati u privid trodimenizonalnosti. Fotografija, dakle, neke stvari ne može. Ili može jako teško.

S druge strane, ono što ona može jako dobro je iluzija kojom prikazuje zbilju. Njeno su područje uvjerljivi prizori iz svakodnevice, ljudi i životinje uhvaćeni u pokretu, trenutak kad se val razbija o stijenu. Ali njeno su područje i izrazi lica na portretima, bore i žilice na licima, ispucanost usana, detalji koji nam pokazuju da se iza tog lica krije neka životna priča. Sve je to velika priča o analognoj fotografiji, od dagerotipija do suvremenih motiva skinutih s Kodakovih filmova.

Suvremenost nas je pak preko kompjutorske animacije i programa za obradu fotografija počastila beskrajnim mogućnostima: danas fotografija može sve, kao što je to nekada mogao samo crtež. I, paradoksalno, baš u trenutku koji bi trebao biti opći trijumf fotografije, ona mi se čini prilično ugroženom. To što može sve stvorilo je zapravo niz zloupotreba koje nastaju besramnom komercijalizacijom. Beskrajno uljepšavanje i popravljanje, recimo lijepih lica da bi pospješila prodaju Chanela 5 ili Always uložaka, udaljilo je fotografiju od njena povijesnog odnosa prema zbilji. Većina fotografija koje danas gledamo nisu fotografije koje otkrivaju, nego upravo suprotno, one koje skrivaju, iskrivljuju i mistificiraju. To je kao niz cirkuskih ogledala koja iskrivljuju, ali na jedan vrlo opasan način: to iskrivljenje toliko nam se sviđa da ga zamjenjujemo za stvarnost. Ljepotu ljudi procjenjujemo, ne u odnosu na one koje žive vidimo oko sebe, nego u odnosu na fotografiju. Isto je i kad se fotošopiranje koristi da bi se nekoga nagrdilo u javnosti: političara, svodnicu maloljetnica ili tajkunskog sina koji je zgazio maloljetnicu.

Naravno, manipuliralo se oduvijek, ali današnje mogućnosti nadilaze sve što je postojalo do sada, one su bezgranične, gotovo kao i kompjutorska animacija. Labavi okviri stvarnog i uvjerljivog popucali su kao rebra djeteta preko kojeg je prešao novi Jeep Grand Cherokee kojim upravlja Claudia Schiffer. Upravo zato možemo danas svrstati fotografije u dvije velike skupine: one koje zakrivaju i one koje otkrivaju.

Naime, poneki fotografi danas nisu se predali pred sveopćom epidemijom mistifikacije, nego se na razne načine pokušavaju vratiti korijenima fotografije. Uglavnom, onom njenom otkrivajućem talentu. Neki to čine birajući motive koji razotkrivaju ovu našu civilizaciju kiča: maloljetne indijske prostitutke, nezamislivu bijedu, životinje koje izumiru, djecu-vojnike, gradsku svakodnevicu itd. Stotine tisuća takvih fotografija otkriva nam ljude, prostore i trenutke koji relativiziraju onaj fotografski kič što nas svakodnevno bombardira.

Drugi pak fotografi vraćaju se tradicionalnim tehnikama, možemo čak reći anakronim tehnikama koje u sebi nose svoj razotkrivajući karakter. Wet plate fotografija Roberta Gojevića nosi u sebi jedan takav razotkrivajući karakter. Čini mi se da sve ono što bi prosječan ljubitelj fotošopiranja volio sakriti i izmijeniti, fotografija Roberta Gojevića otkriva. Kad gledamo sebe na tim fotografijama, pogled je to u ogledalo staro kao povijest fotografije, suočenje sa svojim nesavršenostima, sa svojim borama, sjenama, s vlastitim izobličenjima. Osim toga, tako smo mogli izgledati da smo se fotografirali prije sto godina; ova tehnika vraća umjetnost trudu, kontemplaciji, neizvjesnom ishodu i procesu stvaranja koji ulazi i u njen krajnji proizvod.