Tanja Mravak | F.D.Pommer 1856 | slani print

Nedavno su posve modernom tehnikom skenirani Rembrandtovi radovi, napravljene tisuće izračuna kako to izgledaju oči koje on slika, kragne oko vratova tadašnje gospode, one majstorije svjetla i sjene, potezi kistom, ma što potezi, debljina nanosa na pojedinim dijelovima i koješta drugo. Nakon toga računalo je napravilo posve novu „Rembrandtovu” sliku te je isprintalo u 3D. Znalci kažu nema šta, Rembrandt. To mi je bilo i divno i pomalo zastrašujuće. I zašto bih se ja onda, na poziv Krune Lokotara i Roberta Gojevića trebala zaputiti iz Splita u Zagreb da me fotografiraju nekom stoljeće i kusur starom tehnikom kad računala u isto vrijeme naprave Rembrandta a da se on jadan ni u grobu nije stigao okrenuti? Poslao je meni Kruno nekoliko tih fotografija, sve ozbiljan svijet na njima, bore im se urezale, svako do jednog oka razborito i mudro gleda, svaka slika svoje breme nosi. Pa mislim si, znaju li oni za photoshop, znaju li oni da ženi treba izglačati bore, neki osmijeh nakalemiti u oko, barem osjenčati obraščiće? Rekoh ja njemu: „Daj meni nekog fotografa šta će me učinit deset godina mlađom, pinku veselijom, što trebam tristo kilometara prevalit da mi se podočnjaci vide na fotografiji?” Ali ne, ambrotipija, ambrotipija, čudo, magija, ponavljao je. Još sam usput imala drugarski zadatak dovesti Pirketa iz Šibenika koji ne želi izgledati deset godina mlađe na fotografiji. On ne želi uopće izgledati na fotografiji. No razvidno je već i slabijim poznavateljima uvoda, zapleta i raspleta da sam ja sretno dostavila nas dvoje u maleni kućni fotografski studio, gdje nas je dočekao Robert, supruga i djeca pa sam od nelagode što ljudima smetam nakon ručka (to je u Dalmaciji veliki socijalni grijeh) željela da to sve što prije završi. Poziranje mi je, pak, posebna kategorija nelagode, čak i kad me fotografiraju poznati mi ljudi. Malo sam se u tajnosti počešljala, činilo mi se pristojnije pitati mogu li na zahod nego gdje bih se mogla počešljati. I onda je počelo. Posjeo me Robert na stolac i upalio pet-šest spiralnih svjetiljki od stotine vata. Zatvorila sam oči, pokrila ih, gledala u pod, zamolila da ugasi, ali ne, trebaš se naviknuti da ne trepćeš pet sekundi dok te budem fotografirao, uslijedila je naredba, blaga kao i taj osebujni majstor. Onda je on nekamo otišao, pripravljati kemiju, što ti ja znam, a ja sam vježbala otvorene oči pet sekundi. I miran moraš biti. I ne disati. Sjetila sam se nekog davnog posjeta streljani, kad su nas učili da si najmirniji kad duboko udahneš pa napola izdahneš. Držala sam otvorene oči i vježbala udah i napola izdah. I neku facu, da budem i lijepa i pametna. Puno sam veselja u tim trenucima priredila Pirkeu i Kruni, razdragano su mi se rugali. I onda je došao presudan trenutak, Robert je umetnuo staklo ispred objektiva, one mangupe u gledalištu sam potjerala van, otvorila oči, udahnula, izdahnula, ali skroz, pa sam opet, pa sam se još malo meškoljila pa sam rekla da sam spremna. Pet sekundi suhih očiju i s pola zraka u plućima bez mogućnosti popravka dok ne ispadnem dovoljno dobra za kakvu profilnu sliku, strahovito je dug period. No, nije to sve. Agonija tek počinje. Nema tu: „Aj daj da vidim”, nego te majstor odvede u tamnu komoru, namjesti štoperice, stavi staklo u pliticu punu tekućine nepoznatog i tajnog sastava i naginje. Tamo, ovamo, tamo, ovamo, naginje i priča, čavrlja kao da je to što radi najnormalnije na svijetu. A ja, kao, slušam, a sve gledam kako mi se pojavljuju crte lica, prvo frizura doduše, onda nešto kao nos, pa potpuna katastrofa, podočnjaci, znala sam, kako drugačije i može biti nakon ranog ustajanja i vožnje! A on ništa, naginje i dalje, kaže: „Ne boj se, i podočnjaci nestaju”. Pojavljujem se ja na staklu, frizura postojana, pogled suveren, pluća napola nadmena. Ne izgledam, doduše, deset godina mlađe, što bih majstoru navela kao sitnu zamjerku ovog postupka te ga u ime svih pripadnica ljepšeg spola upozorila na taj sitan propust. Vjerujem da se s tom kemijom da nešto napraviti. Ali izgledam moćno. Ne onako kao da imam moć nad drugima, nego sama sa sobom moćno. Istog sam trenutka požalila što ne mogu to stakalce sa mnom moćnom ponijeti kući, Robert ih čuva od propadanja posebnim tehnikama. On će stoga biti vlasnik moje moći, a ja ću se uputiti natrag u svijet bogatija za znanje da magija dolazi kad su ti oči otvorene, izdah kontroliran, a sa strane ti se dobrohotno smije kakvo drago lice.