Olja Savičević Ivančević | F.D.Pommer 1856 | slani print

Jedno jutro smo proveli kod fotografa Gojevića Niko, Luiđa i ja. Došli smo u žurbi, na putu prema Splitu. Našli smo ga u Sesvetama u jednoj od bezbroj ulica koje se zovu po cvijeću. Iza vrata obiteljske kuće Robert ima malu, prekrasnu i dobro opremljenu fotografsku manufakturu. Sa zidova nas gledaju lica poznatih umjetnika, pisaca, redatelja, djece. To su naši suvremenici, živi i, nadam se, zdravi, a uhvaćeni u nekom drugom, davno prošlom vremenu, u vremeplovu. Oko nas fotografska oprema, camera obscura (napokon je vidim izbliza), jedna tamna komora u kojoj se tekuće srebro na staklu pretvara u lica.

Robert navlači rukavice, izvodi svoju alkemiju i odjednom se od ljubaznog i pristupačnog čovjeka preobrazi u maga, mađioničara. Pratila sam korak po korak njegov trik, ali moram priznati da mi još uvijek nije jasno kako se lice preselilo na staklo. Vrijeme u atelijeru teče gusto a sporo, kao što je vjerojatno bilo prije, svaka je fotografija unikat, svaki trenutak neponovljiv. Pa i je svaki trenutak neponovljiv. Trebali bismo zahvaliti svakome tko nas zaustavi. Tako mislim. Taj nam produži život.

Dogovaram se s Robertom da fotografira Luiđu, moju kćer, najesen. Želim da ima takvu fotografiju, ambrotipiju, u ovim godinama, kaže Niko. I meni je jasno što želi: zaustaviti svijet u njenoj četrnaestoj. Jer ovaj Robert to može. Na povratku nam se više ne žuri toliko, dobro nam je i uživamo u svakoj sekundi putovanja. Ta se jednostavna a zaboravljena istina iskrala s nama iz sesvetskog atelijera i potrajala bar neko vrijeme.