Marinko Koščec | F.D.Pommer 1856 | slani print


Ne znam gotovo ništa o fotografiji. Nisam znao ni prije susreta s Robertom Gojevićem, a što god mi je on rekao samo je osvijetlilo moje neznanje. U redu mi je da tako i ostane. To što ljudska naprava može zarobiti otisak živog svijeta i dalje mi je malo čudo, a znamo da su čuda gotovo posve izumrla. Fotografski portreti su pak općeprihvaćene laži. Obmane koje nitko ne osporava ni kada godinama mašeš istim otiskom navodno svojeg lica: Evo, ovako izgledam. Premda je istina već prilično južnije, dakle tužnije. Čak i kad nije, fotoportreti nam omogućuju da podvalimo simulakrum umjesto onoga što o sebi znamo i što tako rado skrivamo. Onoga što nas čini iznutra.

Klasična fotografija vjerno šuti o tome; potpunom strancu, onome tko nas još nije prozreo, podastire najbolji dio nas, što god je barem zericu zavodljivo, umiljato, intrigantno. Zato me šokirao susret s ambrotipijom. U galeriji Robertovih wet-plate portreta ugledao sam niz ljudi koje barem donekle poznajem, ili sam tako mislio. No ta se lica razlikuju od onih koja sam navikao susretati. Iz njih prozire nešto strano, a opet svima zajedničko. Uronjenost u nešto poput pijanstva. Nekim ludilom oplahnute, staklaste, tugaljive oči, reklo bi se beskorisne za što god je blizu, zagledane u daljinu. U nekakav prizor iza obzora, po svemu sudeći jezovit. Možda u zajedničko nam odredište, prema kojem svi putujemo ma koliko se trudimo ne misliti o njemu. Zahvaljujući možda produljenoj ekspoziciji, možda i produljenom, zluradom Božjem prstu, čini se da ga ova fototehnika uspijeva obuhvatiti i zrcaliti na licima. Sada i na svojem gledam tu očito ne tako daleku destinaciju. Donekle poznajem osobu koju portret zastupa, ali imam dojam da umjesto fasade vidim unutrašnjost, izvrnutu poput rukavice. Lice je njiva na kojoj se već ocrtavaju plodovi tihog obrta, ustrajne prerade praha u drugi prah. Nije nikakvo otkriće da zadnja stanica uvijek već stanuje unutra, ali ovdje se, kroz tanku opnu, može lijepo razgledati. Jasnije od svojeg lica, vidim ono što se na njemu radi; portret je poput obilaska te unutarnje radionice.