Ivica Prtenjača | F.D.Pommer 1856 | slani print


Postoji ono strašno usklađivanje termina. Teško se pronalaze rupe u vremenu, odmorišta u zavojima ili čvrsta tla u zraku. A upravo sam na takve potrage pristao i to sve nakon što me dragi urednik Kruno Lokotar blagonaklono izručio još blagonaklonijem fotografu Robertu Gojeviću i njegovim drevnim kiselinama i neobično dugim ekspozicijama u kojima treba ostati nepomičan dok vani počinje ljetna oluja. U svakom je slučaju: popodne pred neku od tzv. povijesnih utakmica hrvatskih nogometaša, grad pust, kovitla se smeće po cestama, ljulja se cijela zemlja u svojim loptaškim prividima, sve je puno trenera, stručnjaka, selektora, stratega i znalaca, u svem tom obilju naprosto je nemoguće pobijediti. Vozim na suprotni kraj grada, posve po rubu tih događaja, idem u Ulicu ljubičica, u Robertov atelijer, na neko starinsko fotkanje.

Lako sam našao ulicu, još lakše lagano zagrebao dvorišni zid svojim autom, te se uspeo na terasu pod kivijima. Zelenilo i plodovi koji se ljuljaju poput tropskih prikaza, te obline upijaju vjetar koji se podiže. I onda se pojavljuje Robert, odmjereno se kreće, ruke su mu mirne, popili smo čašu piva i ušli u uski prostor na čijem je dnu tamna komora, u čijoj je sredini starinsko postolje i nekakva drvena kutija za koju će se kasnije ispostaviti da je fotoaparat.

Pa onda kiseline, staklo, obriši, polij, osuši, posrebri, čekaj, štopaj vrijeme i na kraju, ono divno – zaledi se.

I jesam, na cijelih šest sekundi, a kad sad o tome razmišljam, i dalje mi je nejasno gdje sam tih šest sekundi ustvari uopće bio. Jer da bi čovjek ostao nepomičan, mora se privremeno iseliti iz vlastitog tijela, naravno, najprije iz duše. Onda je moguće biti nepomičan. I ja se, evo, ne mogu sjetiti, ne mogu znati gdje sam to otišao da bih se nakon što je Robert poklopio objektiv vratio. Jesam li bio daleko ili blizu, jesam li hodao ili stajao, jesam li se bojao ili žudio? Jesam li imao zemlju pod nogama ili more u očima, što se dogodilo, gdje je taj čovjek bio?

Možda ću to saznati kad pogledam taj portret, to svakako neću biti ja, nego tek netko meni nalik, ali po svemu netko drugi.

A vani je počela oluja i kiviji su se sakrili pod lišće, stisnuli jedan uz drugog.