Gdje je pokopan Ivan Standl?


Krajem prošle godine odlučio sam ubuduće na Dan svih svetih prošetati Mirogojem i zapaliti svijeću na grobovima povijesnih osoba koje mi nešto znače. Samim time, kao kolekcionaru starih zagrebačkih fotografija jako mi je bilo žao što nisam uspio doznati gdje su grobovi Franje Pommera i Ivana Standla, naših najistaknutijih fotografa devetnaestog stoljeća. Po mom mišljenju davnih dana su zaslužili spomen ploče na gradskim ulicama, što bi trebalo biti u interesu svakog grada koji želi obogatiti ponudu zanimljivosti kako turistima tako i onima koji žive u njemu.

Nema predmeta iz njihovih života, nema atelijera, nema potomaka, nema nikakve ostavštine osim malobrojnih fotografija, unikatnih, ručno izrađenih koje ukoliko držite u ruci jedini su način direktnog kontakta s njima. No, kako je uistinu samo malobrojnim omogućeno diviti se njihovim fotografijama uživo umjesto virtualnog pogleda na premale rezolucije skeniranih fotografija (muzeji nisu adekvatni za to zbog vrlo malog stalnog postava, a osobno ne poznajem niti jednog kolekcionara starih zagrebačkih fotografija), naklon nad grobom i zapaljena svijeća je nešto što bi uistinu trebalo biti omogućeno onima koji cijene tu ostavštinu.


tražilica Gradska groblja Zagreb:
https://www.gradskagroblja.hr/trazilica-pokojnika/15


Iako sam u više navrata u tražilicu pokojnika upisivao njihova imena, nadajući se kako je u međuvremenu možda netko nešto otkrio i osvježio bazu podataka, tek nedavno sam otkrio kako nije baš uvijek najbolje štreberski popunjavati baš sva ponuđena polja.

Uzevši u obzir sva polja tražilice za pronalazak groba, netko pedantan poput mene u tražilicu će upisati ime, prezime i naravno godinu smrti (kojom se rješava problem ukoliko ima više osoba s istim imenom i prezimenom), a u ovom slučaju ti podatci su: Ivan Standl, 1897. god. Nažalost, još donedavno tim unosom tražilica nije donosila nikakav rezultat potrage.

Nedavno u jednom razgovoru o toj temi s mojim dragim prijateljem Marinkom Blagojevićem, školskim kolegom iz osnovne škole s kojim se i dan danas rado družim, ponovno se pokrenulo pitanje Standlovog groba. On kakav je, odmah je i sam pokušao na tražilici pronaći Standlov grob i na moje zaprepaštenje, dobio je rezultat potrage. No, veselje je kratko trajalo jer rezultat pretrage govorio je o osobi umrloj 1877. godine. Dakako da sam bio razočaran ali još više i začuđen. Zar su postojala dva Ivana Standla koja su u isto vrijeme živjela u Zagrebu? Osim toga, kako je on dobio na tražilici tog Standla, a ja nisam?

Ubrzo sam shvatio, kako se moj prijatelj nije zamarao detaljima pri unosu podataka već je samo napisao Standl, bez imena i godine smrti. I gle, tražilica unatoč neispunjavanju traženih podataka ipak izbacuje rezultat i to ne jedan već dva. Ivan Standl i njegova supruga Klementina pokopani su u Zagrebu, odjel RKT, polje 12, razred II/I, broj 59/4. Upravo zbog Klementine znao sam da je ipak riječ o fotografu Ivanu Standlu ali očito s krivom godinom pokopa. Godina smrti umjesto 1897.  bila je 1877. Kako se to dogodilo? Kako to već netko prije nije primijetio? Zar nitko to nije uočio, zar je moguće da nikoga nije briga? Ivan Standl je zaboravljen, a ako je netko i tražio, nije mogao dobiti rezultat kao što nisam ni ja. U svakom slučaju bio sam presretan otkrićem ali nažalost, ubrzo je uslijedilo novo razočaranje.

O problemu krive godine smrti Standla započeo sam razgovor s Jasminom Reis, a ona mi je rekla kako joj je to grobno mjesto vrlo poznato. Bilo mi je potpuno nevjerojatno da može imati takav podatak u memoriji, no draga prijateljica vrlo brzo je izbacila svoje argumente. Riječ je o grobu vrlo blizu groba Augusta Šenoe, velikom grobu koji je ustvari zajednička grobnica. Tog trenutka sam zanijemio. Kakva kvragu zajednička grobnica? Na to mi je Jasmina rekla kako je tamo pokopana Katarina Vabić (svekrva kćeri Augusta i Slave Šenoa, vlasnica gostionice na uglu Gundulićeve i Marofske ulice, danas Masarykove). Ni pet ni šest, odmah sam upisao u tražilicu Katarina Vabić i da, dobio sam iste podatke o mjestu groba kao i za Ivana i Klementinu Standl. Nevjerojatno.

Jasmina se naravno odmah ponudila da o grešci u vezi godine smrti Ivana Standla informira Mirogoj, a na odgovor i ispravak nismo morali dugo čekati.


Poštovana gđo Reis,

                izvršili smo ispravak godine smrti pok. IVANA STANDLA.

Ispravak na WEB Tražilici pokojnika bit će vidljiv tijekom današnjeg dana.

Posmrtni ostaci Klementine i Ivana Standla ekshumirani su 26.04.1946. u kosturnicu na gradskim grobljima na 12. polju.
Prethodno su pokojnici bili sahranjeni u grobu, odjel RKT, polje 9, razred II/I i broj groba 9 (fotografija sadašnjeg izgleda u privitku).

Vezano uz pitanje postavljanja natpisne ploče-ice na zajedničku kosturnicu, nije praksa budući su u grobnicu ekshumirani NN broj pokojnika. Pločice koje i jesu postavljene, postavljene su samoinicijativno od strane obitelji, prijatelj i dr.
Za eventualnu dozvolu bilo bi potrebo poslati pismeni zahtjev za postavljanje na e-mail info.@gradskagroblja.hr.
Podatak o nastanku (datumu) zajedničke kosturnice nažalost nemamo.

Grad Zagreb u zadnjih 30-tak godine plaća godišnju grobnu naknadu za zaslužne osobe koje su svojim radom zadužile Zagreb i Hrvatsku.
Gradska groblja Zagreb su u suradnji s Turističkom zajednicom grada Zagreba izdala malu brošuru znamenitih osoba sahranjenih na groblju Mirogoj.
Na web stranici Gradskih groblja Zagreb možete pronaći popis sahranjenih znamenitih osoba s mjestom ukopa.

U privitku Vam šaljem matične kartice pok. Klementine i Ivana Standla.

S poštovanjem,
Jadranko Jagarinec
Referent za pripremu rada

Služba tehničke operative
Odjel pripreme rada

GGZ_logo single18.png

Po svemu sudeći, Ivan i Klementina Standl nisu imali djece, pa samim time nakon njihove smrti održavanje groba nitko nije plačao. Vjerojatno su zbog toga njihovi posmrtni ostatci premješteni u novi zajednički, a stari grob prodan novim korisnicima (toliko o počivao u miru). Nemam riječi koliko je to ustvari tužno.


Zašto Ivan Standl nije na popisu značajnih osoba pokopanih na Mirogoju?

Moram priznat da sam poprilično razočaran Hrvatskom akademijom znanosti i umjetnosti (tada Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti) što su zanemarili fotografa koji je nosio njihovu titulu. Prisjetimo se riječi upućenih s njihove strane Ivanu Standlu.

Uzev u obzir vaše zasluge, koje ste si stekli snimajući svjetlopisom starinske listine, pečate i ine arheologičke predmete kano i gradine i druge ostanke davne prošlosti u našoj domovini rado pristaje ova akademija, da primite naslov “svjetlopisac jugoslavenske
akademije znanosti i umjetnosti”.

U Zagrebu iz skupne sjednice 27 veljače 1874.

P. n. blagorodnomu gospodinu Ivanu Standlu, fotografu

Prvo pitanje koje se nameće ovdje jest koja ustanova bi trebala zauzeti se za promociju Ivana Standla? Ne samo u vezi groba već i dostojne spomen ploče, izložbe, knjige i sl? Iskreno ne znam. Kad bi imali muzej fotografije bilo bi logično da se oni time pozabave, no nažalost nemamo ga. Ostavština Ivana Standla razasuta je po mnogim ustanovama, svatko ima po nešto, svaka fotografija ili negativ im je važan ali nema međusobne suradnje, istraživanja, traganja, otkupa, prikupljanja, promocije, a zasigurno ni adekvatnog čuvanja, brige i restauracije kad nitko ništa ne pita u vezi te građe. Stoga, situacija je takva kakva je. Čuva se ono što se dobilo, ono što je samo od sebe došlo u arhiv. Drugim riječima sve ustanove su zakazale.

Nemar prema fotografskoj ostavštini očigledna je što vidimo svakodnevno u praksi. Kad zbrojimo količinu te građe koja je relativno malena, pogotovo u odnosu recimo na fotografiju dvadesetog stoljeća, fotografskog amaterizma i masovne proizvodnje fotografije te njenim industrijskim napretkom, ono što je u zadnjim desetljećima učinjeno na popularizaciji naše rane fotografije zabrinjavajuće je.

Nisam baš optimističan kako jedna osoba tu nešto drastično može promijeniti i da će moja borba s vjetrenjačama uroditi nekom promjenom. Pa zašto me to onda zabrinjava? Zašto je meni do toga stalo? Odgovor je vrlo jednostavan. Budući aktivno prakticiram staru fotografsku tehniku kojom se koristio Ivan Stand, bilo atelijersku ili na terenu, cijenim te malobrojne unikatne, ručno izrađene fotografije mnogo više nego netko samo s teorijske strane. Kako uostalom cijeniti nešto za što ne znate koliko je truda i umijeća potrebno da bi nastalo, ako nemate pojma kojim procesom je nastalo? Danas se sva fotografija zbog njene sveprisutnosti baca se u isti koš pa se samim time fotografijom nazivamo onu snimljenu mobitelom i onu za koju je potreban ogroman trud. Mogu ja tu o tome lamentirati u nedogled ali izgleda, slabe vajde od toga, a s druge strane moj prkos kao da je time veći i veći, a što je manje izglednije da će se nešto promijeniti ja zapinjem još više. K vragu, kao da sam njegova reinkarnacija pa eto, ako neće nitko drugi, moram ja prstom ukazivati na njega, odnosno sebe. I što sad ja ovim postom želim promijeniti? Za početak možda barem da ime Ivana Standla uvrsti se na popis osoba koje su svojim radom zadužile Zagreb i Hrvatsku!

Na ovom linku možete pogledati popis osoba koje su svojim radom zadužile Zagreb i Hrvatsku. https://www.gradskagroblja.hr/znacajne-osobe-vremeplov/34

Gledam tako popis osobe na Vremeplovu Mirogoja, pa tako ubrzo pronalazim portret Marije Fabković i to baš s fotografijom koju je načinio Ivan Standl. Tu je i Franjo Rački (kojeg je Standl također portretirao), a koji je prepoznao Ivana Standla kao vrsnog fotografa angažirajući ga između ostaloga za fotografiranje Baščanske ploče i to s preporukom koja glasi:

Ovdješnji svjetlopisac g. Ivan Standl putuje po trojednoj kraljevini da snimi njezine krasnije okolice i starine. Ovom bi prilikom on rado snimili stari glagolski nadpis u crkvi Sv. Lucije u Baški. Pošto bi ovaj snimak podoban bio razsvjetliti onaj za sada u mnogomu nejasan natpis: čast je jugoslavenskoj akademiji umoliti vaše rodoljubje, da rečenomu gospodinu idete kod ovoga posla u svem na ruku.

U Zagrebu dne 1 kolovoza 1869.
Jugoslavenska akademija

Rački

Veleštovanomu gospodinu Ivanu Dorčiću, svećeniku, ili u njegovu odsuću mjestnomu župniku u Baški na otoku Krku.

Na popisu znamenitih osoba pokopanih u Mirogoju nalazimo i Ivana Kukuljevića Sakcinskoga kojeg je Ivan Standl vrsno portretirao ali ga još više pamtimo i kao ključnu osobu koja je Ivana Standla potaknula i nagovarala na ostvarenje „artističko-književnoga djela“ radnog naslova Fotografične slike iz Dalmacije, Hrvatske, Slavonije i krajine vojničke, prve fotomonografije Hrvatske u kojoj je dosta tekstova napisao upravo Ivan Kukuljević Sakcinski, tadašnji predsjednik i tajnik Društva za jugoslavensku povjesnicu i starine, te konzervatora građevnih spomenika za Hrvatsku i Slavoniju. Ivan Standl upravo je za te fotografije dobio nagradu na Godišnjoj međunarodnoj izložbi (eng. Annual International Exhibition) u Londonu 1872. godine.

Na popisu je i Gjuro Szabo koji je Standla nazvao “nenadkriljenim zagrebačkim fotografom” i koji u svojoj knjizi “Knjiga o starom Zagrebu,” piše da „fotografu Standlu […] imamo da zahvalimo, da nam je njena slika ostala sačuvana, pa ju je kasnija umjetnost u svojim djelima obnovila«.

Na popisu znamenitih nalazimo Ivan pl. Zajc kojeg je Standl portretirao u poznim godinama i konačno, veliki August Šenoa koji je bio prijatelj s Ivanom Standlom, a kojeg je Standl više puta portretirao. Nikako ne smijemo zaboraviti ni Šenoin Vienc br. 7, 14.2.1880. godine u kojem je pisao o spomeniku Petru Preradoviću uz ilustraciju koja je načinjena upravo po fotografiji Ivana Standla. Je li to prva fotografija spomenika na Mirogoju?

Ivan Standl je i prvi fotograf koji je fotografirao arkade i to u dva navrata!

Uistinu vjerujem kako je Ivan Standl svojim radom zadužio Zagreb i Hrvatsku te zaslužuje ne samo biti uvršten u popis značajnih osoba već i dostojnu oznaku, ime i prezime na velikom zajedničkom grobu. To bi bila moja želja. To bi trebala biti želja svakog suvremenog fotografa jer upravo su u atelijeru Ivana Standla pred kraj njegova života okupljali se i učili o fotografiji prvi fotoamateri. Bilo je to vrijeme kad su se masovno počeli pojavljivati amateri, poput gljiva nakon kiše jer nastupilo je novo doba i nove, lake i industrijske tehnologije fotografiranja. Stara umijeća su zaboravljena i nikog nije briga. Pardon, skoro nikog.

ZANIMLJIVOST! Ferdinand Budicki (Zagreb, 11. travnja 1871. – Zagreb, 25. lipnja 1951.) hrvatski pionir automobilističkog, motociklističkog i biciklističkog športa, pokopan je u istom zajedničkom grobu s Ivanom Standlom.