U potrazi za Franjom Pommerom | Želimir Koščević
U potrazi za Franjom Pommerom
Oživljenim i vrlo složenim postupkom dobivanja fotografskih slika Robert Gojević je u potrazi za Franjom Pommerom, koji je stotinu i šezdeset godina prije Gojevića uspostavio u Zagrebu prvi fotografski studio. Tada je, davno, Pommeru, inače rodom iz Danske, pao na um ambiciozni projekt da po nagovoru niekih verlih prijateljah naše stvari fotografskom slikom zabilježi likove hrvatskih književnika i njihove likove stavi u javnu uporabu. Njihovi do danas sačuvani likovi muzejska su vrijednost i neosporni povijesni dokument. Ali i dokument povijesti fotografije, jer ne samo da je pripremni ceremonijal snimanja, koji je očito bio složen, već je i sam postupak izrade fotografskih slika od pripreme papira pa do konačne izrade pozitiva, bio vrlo zahtjevan, kompliciran i delikatan i – konačno – u Pommerovo vrijeme inovativan s obzirom na to da je Talbotov kalotipijski negativ-pozitiv postupak izumljen, odnosno patentiran 1841. godine i bio je vrlo popularan do 1850., kada je zamijenjen „mokrim kolodijem” na staklu.
Gojević od niekih verlih prijateljah nije bio nagovoren da se upusti u trostruki projekt – prvo, obilježavanja stošezdesetgodišnjice Pommerova albuma hrvatskih književnika, drugo, da kamerom zabilježi likove svojih suvremenika književnika i, treće, da procesom mokrog kolodija oživi jednu fotografsku tehniku koja je između 1855. i 1881. s modifikacijama gotovo dominirala fotografskim svijetom. Projekt je zamislio sam, digitalnom vremenu usprkos, ne da bi uvrebao kakovu budi sebičnu i materijalnu korist – kako su za Pommera u srpnju 1856. napisale Narodne novine. S mnogo truda i ulaganja, Gojević je opremio pravi alkemijski laboratorij da bi na savršeno očišćenoj staklenoj površini i kasnije premazanoj srebrnim nitratom dobio u visokoj rezoluciji lik njegova književna suvremenika. Dakako da je postupak potpuno anakron u odnosu na današnju tehnologiju snimanja, ali čitava povijest fotografije više je sazdana na alkemiji nego li na egzaktnim znanostima fizike, kemije i optike. Ta se povijest izgubila s Kodakom samo vi pritisnite dugme, mi ćemo učiniti ostalo, ali pokazalo se da je ta krilatica iz 1888. pusta tlapnja u odnosu na vještine majstora skrivene u mračnoj komori. Jer fotografija još uvijek krije neslućene tajne koje samo čekaju skrivene u tami komore da budu ponovno otkrivene i oživljene.
Gojević nije osamljen u tom traganju za izvorima fotografije. Počevši od Amerike, Rusije, Novog Zelanda, Nizozemske, Poljske, Češke, Njemačke, fotografi se ponovno obraćaju izvorima i tehnikama svjetlopisa, i u tim izvornim tehnikama pronalaze zaboravljeno čudo fotografske slike. A ta i takva slika, uz cijeli složen postupak njena dobivanja, pokazuje se kao superiorna u odnosu na današnju digitalnu fotografsku praksu, i stoga oživljavanje metode kojom je nekoć davno, prije stotinu i šezdeset godina Franjo Pommer fotografski zabilježio likove hrvatskih književnika ima mnogo smisla. Ne samo zbog likova novih književnika, Gojevićevih suvremenika, već i zbog potrebe da se nikada ne zaborave temelji na kojima počiva današnja vizualna kultura. Fotografska slika je ugrađena u tu kulturu kao njen nedjeljivi formativni dio, i kao što su sve do sada učinjene slike sastavni dio naše pismenosti, tako je to i „mokra ploča” i slike koje tim postupkom nastaju. Te slike protive se zaboravu odbačenih tehnika i procesa koji su od fotografije učinile prvo čudo, a zatim dokument i na kraju umjetnost kojom se obogaćuje razumijevanje svijeta s onu ili ovu stranu univerzuma.
Želimir Koščević
