Retroavangarda | Photo Art Gallery Batana Rovinj
Robert Gojević | Retroavangarda | Photo art gallery „Batana“ Rovinj 2017 from Robert Gojević on Vimeo.
RETROAVANGARDA – PORTRETNE FOTOGRAFIJE ROBERTA GOJEVIĆA
Portretna fotografija stara je gotovo koliko i sam medij. Od početaka je pratila njegov tehnički razvoj i u skladu s njime se mijenjala. Počevši s izravnim pozitivima, koji nisu imali mogućnost umnožavanja, pa sve do današnjih višestrukih instancijacija digitalnih snimaka, na različitim su materijalima osjetljivima na djelovanje svjetlosti fotografi bilježili lica znanih i neznanih pojedinaca svoga vremena. Neki od majstora upravo su se portretima upisali na stranice svjetske i nacionalne povijesti ovoga medija, pa tako – bez obzira na doseg i utjecaj tih snimaka – njihove fotografije danas predstavljaju nezaobilazni dio svjetske baštine i vizualne kulture uopće.
Nedugo nakon što sam objavio rezultate istraživanja jednoga takvoga fotografskog opusa – portretima obilatoga i za naše prilike iznimno važnoga rada Franje Pommera, prvoga stalnoga zagrebačkog fotografa – sredinom prošle me je godine kontaktirao Robert Gojević. U poduljemu razgovoru potanko mi je izložio osobni interes za rad spomenutoga majstora, kao i za žanr portretne fotografije. Iz razgovora se dalo iščitati i zanimanje za povijest fotografije, s osobitim naglaskom na njezin tehnički aspekt i rekreaciju različitih povijesnih fotografskih procesa. Predloženomu sam se portretiranju u Gojevićevu kućnome ateljeu – fotografiranjem na staklenu ploču – odazvao već idućega dana ne bih li što prije zadovoljio vlastitu znatiželju i pogledao što to Robert točno radi i na koji način. Za sve što sam prethodno čuo još sam se više zainteresirao po dolasku.
Atelje, smješten u potkrovlju obiteljske kuće na istoku Zagreba, na prvi mi je pogled privukao pažnju zanimljivim spojem devetnaestostoljetnoga i suvremenoga, analognoga i digitalnoga. Sa zidova kao da su me promatrali portreti osoba koje sam do toga trenutka gotovo isključivo viđao na televiziji, zaslonu računala ili stranicama novina. Oči navikle na svakodnevno gledanje starih fotografija sada su gledale u blistave, nove slike, iz kojih je zračila specifična povijesnost, nešto u velikome otklonu od svakodnevne fotografske prakse današnjice. A uskoro sam dobio i odgovore na brojna pitanja nadošla tijekom letimičnoga pregleda galerije izložene na zidovima Robertova ateljea, dio koje možemo vidjeti i na ovoj izložbi.
Gojevićeve fotografske slike u pravilu, ne računamo li formativno razdoblje i dokumentiranje digitalnom kamerom, polaze od staklene ili metalne ploče na koju je ručno nanesen sloj kolodija, koji senzibilizacijom postaje osjetljiv na djelovanje elektromagnetskoga zračenja. Ulaganjem tako pripremljene ploče u kameru započinje fascinantni, danas u potpunosti anakroni proces nastanka fotografije, tijekom kojega svjetlosni odraz nepomičnoga subjekta kroz nekoliko sekunda kao da urasta u senzibiliziranu površinu. Nakon razvijanja i fiksiranja dobivene fotografske slike, portretirana se osoba po prvi puta suočava s vlastitim odrazom, ali izvrnute skale tonskih vrijednosti. Takva se slika naziva negativom, a kao pozitiv postaje vidljiva tek podložena tamnom pozadinom. Crna poleđina, neophodna kako bi slika bila vidljiva u skali tonova relativno jednakoj zbilji, kod Gojevića funkcionira dvojako – kao integralni dio konačnoga objekta na željeznoj pločici (ferotipija) ili pak kao odvojivi dio, neovisan o staklenoj ploči (ambrotipija). Na ferotipijama tako ovom prilikom možemo vidjeti portrete Đela Hadžiselimovića i Matije Dedića, dok su kroz staklo ambrotipije prikazani kolege fotografi Petar Dabac i Josip Klarica.
Snimke prve generacije, nastale izravno u fotografskoj kameri, Gojević kasnije umnožava na različite načine, čime priča postaje složenija i znatno zanimljivija. Ovdje autor jasno prekida s tradicijom iz vremena najšire uporabe ovih fotografskih procesa i pronalazi vlastiti, u našim okvirima jedinstveni, pristup. I ferotipije i ambrotipije – iako izvorno predstavljaju dovršene fotografske proizvode bez mogućnosti izravnoga umnožavanja – u Gojevićevu ateljeu tako postaju izvori za multiplikaciju fotografske slike analognom i digitalnom tehnologijom te njihovu daljnju distribuciju. Digitalizirani izvornici na metalu i staklu na taj način postaju konceptualni objekti za prikazivanje na mrežnim stanicama i društvenim mrežama, ali i svojevrsne matrice za ispise različitih formata, dok ambrotipije bez tamne podloge autor također koristi za izradu otisaka čitavom paletom povijesnih fotografskih procesa. Gojević tako svjesno čini svojevrsni presedan, jer ambrotipije izvorno nisu korištene za izradu otisaka nego su, opremljene na karakterističan način, činile gotovi fotografski objekt, dok su za izradu otisaka namjenski snimani kolodijski negativi na staklu, koji su po snimanju drukčije kemijski procesuirani.
Od kontaktnih otisaka izrađenih iz slike u negativu ovom su nam prilikom izloženi portreti Dimitrija Popovića i Alfija Kabilja, izrađeni kao cijanotipije (poznati blueprintevi), a Goran Grgić i Nenad Bach kao otisci Van Dyke, nazvani prema karakterističnoj smeđoj boji nalik onoj koju je koristio slikar Antoon Van Dyck. Slike dizajnerskoga dvojca Bruketa & Žinić predstavljene su, baš kao i portret fotografkinje Sandre Vitaljić, kroz otiske na slanome papiru (naziv duguje natrijevu kloridu, odnosno kuhinjskoj soli), dok prikazi Dalibora Talajića i Vanje Černjula dolaze kao albuminski otisci (imenovani prema bjelanjku jajeta koji povezuje svjetloosjetljive čestice s papirnatom podlogom). Spomenuti otisci dobiveni devetnaestostoljetnim fotografskim procesima, koji danas posve potpadaju pod domenu alternativne fotografije, tako prilično vjerno odražavaju Gojevićeve retroavangardne tendencije i prepoznatljivi autorski izričaj u današnje digitalno doba.
Posvemašnjoj se supremaciji digitalne tehnologije autor ipak ne uspijeva otrgnuti u potpunosti, pa skenove svojih ambrotipija i ferotipija ispisuje na inkjet pisaču, stvarajući na taj način impozantne uvećane slike suvremenika iz kulturnoga života. S obzirom na to da je digitalni ispis u potpunosti neovisan o dimenzijama materijalnoga objekta iz kojega je računalno generiran, autor određene portrete može naglasiti i njihovim dimenzijama, baš kao što ovom prilikom čini predstavljajući snimke Vladimira Malakhova, Mirka Ilića, Miljenka Jergovića, Mire Gavrana i Pere Kvrgića. Inkjet tehnologijom Gojević nam se obraća i preko portreta dvanaest istaknutih kulturnih djelatnika ispisanih u nešto manjim dimenzijama. Ipak, portreti koje gledamo i dalje su osjetno veći od snimaka dobivenih u kameri tijekom fotografiranja, pa tako i slike Slavenke Drakulić, Ivice Buljana, Dunje Vejzović, Tihane Lazović, Špire Guberine, Ivana Skendera, Leonarda Jakovine, Mije Vesovića, Mije Biondić, Stjepana Jimmyja Stanića, Livija Badurine i Stipana Tadića u svome reformatiranom obliku – satkane od oku nevidljivih točkica pravilno raspršene tinte na papiru – odražavaju zanimljivi spoj tradicionalnoga i modernoga.
U naslovu sam uvodnika takav spoj staroga i novoga nazvao retroavangardom. Tehnički okrenut – sam će, bez imalo ustručavanja, reći „boljoj“ – fotografskoj prošlosti, Robert svjesno odabire „teži“ put, kojim u Hrvatskoj danas kroče tek malobrojni fotografi. Ono što njegovi stotinjak godina stariji predšasnici tehnički nisu mogli izvesti, on jednostavno ne želi. Odbacuje kratke, trenutačne ekspozicije i odabrane „prisiljava“ da nekoliko sekunda nepomično sjede pred njegovim objektivom. Odmah vidljivu fotografsku sliku zamjenjuje onom latentnom, pokazujući i poučavajući danas kako se to radilo nekada. Njegov je autorski izraz usidren u prošlome, a upravo ga suvremena tehnologija u mnogome čini avangardnim. Gojevićeve „čiste“ fotografije, jednako kao i analogno-digitalne hibridne snimke, tako na poseban način zadovoljavaju dvije različite zadaće što ih je kao fotograf samome sebi postavio. Estetski na posjetitelja djeluju snagom autorskoga izričaja, a tehničkom raznolikošću edukativno-nostalgično progovaraju o bogatstvu i velikim mogućnostima fotografskoga medija od njegovih ranih dana do sadašnjice.
Hrvoje Gržina