Kristian Novak | novi roman | Ciganin, ali najljepši

U suvremenoj hrvatskoj književnoj produkciji nema mnogo djela u kojima Romi igraju glavne uloge. Od recentne produkcije svakako treba spomenuti odličan i odlično prihvaćen roman Oblak boje kože Nebojše Lujanovića, no daljnje nabrajanje ne bi dugo trajalo. Problem zasigurno nije u pomanjkanju interesa autorā. Čini mi se da je jedna velika zapreka u pisanju o likovima Romima činjenica da je bez istraživanja i intervjuiranja jako teško steći uvid u njihove stvarne životne probleme i kolektivne mehanizme, a druga je činjenica da će se onaj koji se upusti u takav pothvat suočiti s kritikom da pokušava nametnuti nekakav dominantan narativ o Romima (ili „romskom pitanju“) u Hrvatskoj.

A takvo što podrazumijeva i (re)generiranje stereotipa, bilo pozitivnih, bilo negativnih. Te sam činjenice bio svjestan i prije nego što sam počeo pisati roman, kao što sam bio svjestan činjenice i da je jedna stvar pisati o romskoj obitelji koja živi na Peščenici, druga o Romima u Pitomači, treća o Romima koji žive u Međimurju. A ni njih ne veže jedna jedinstvena sudbina. Bračni par koji živi u podstanarskom stanu u Čakovcu živi drukčije od obitelji u Paragu, ona pak od obitelji u Piškorovcu, situacija se razlikuje i s obzirom na dijelove romskih naselja, u svakoj kući na djelu je ponešto drukčija gravitacija. Kao što je uostalom slučaj i kod neromskog stanovništva. Za mene bojazan od toga da me se prozove za pokušaj diktiranja „dominantnog narativa“ nije bio dovoljan da odustanem od pisanja.

Sandi Ignac, jedan od glavnih likova u romanu, stavljen je pred odluku hoće li dati povjerenje neromima, odluku koja će odrediti hoće li živjeti životom dostojnim čovjeka. O tome što je odlučio i je li to povjerenje naposljetku i opravdano – pročitajte u romanu Ciganin, ali najljepši.

Stvoreno je gledište prema kojem je odvojenost Roma i Hrvata apsolutna, prema kojoj je asimetrija moći apsolutna i prema tome se Romi svi bave sobom, prevladavanjem samo svojih teškoća. Odatle čuđenje što su se, eto, kako lijepo, i oni uključili u pomoć izbjeglicama. Da je netko dulje pratio situaciju, bilo bi mu jasno da scena gdje se Romi zajedno sa svojim sugrađanima neromima uključuju u aktivnosti koje s njihovom nacionalnošću veze nemaju – nije apsolutno ništa neobično.