Félix Nadar
Je li fotografija umjetnost ili nije? Dilema o naravi fotografije prisutna je od njenih samih početaka, a diskusije traju i dan danas.
Ako je fotografija ikad bila umjetnost bilo je to u jednom vrlo kratkom i specifičnom periodu na početku njene povijesti. Jedan od najistaknutijih predstavnika tog doba bio je Falix Nadar, prvi fotograf portreta poznatih osoba. Bilo je to vrijeme prije fotografskih zanata kada se nije fotografiralo prvenstveno radi zarade. Kad fotografija nije bila dio industrije i masovno umnožavana, kada se motivom i retušem nije prilagođavala ukusima mase.
Već prve Nadarove fotografije djeluju fascinantno. Ta vas lica promatraju s takvom životnošću da vam se čini kao da vam govore. Estetska superiornost njihovih radova leži u tome što osnovnu važnost pridaje fizionomiji, dok položaj tijela služi samo isticanju osobnog izraza. Nadar je zapravo prvi otkrio ljudsko lice s pomoću fotografskog aparata. Njegov objektiv uranja u samu intimnost fizionomije. Nadar ne traži vanjsku Ijepotu lica već u prvom redu želi istaknuti karakterističan izraz nekog čovjeka. Retuš, koji licu oduzima svaku unutarnju izražajnost i pretvara ga u plosnatu, ulaštenu i beživotnu sliku, pripada kasnijoj fazi fotografije. Nadaru je retuš tog doba služio samo za otklanjanje slučajnih mrlja…
Kad danas s divljenjem promatramo te prve fotografije, nameće nam se pitanje: kako su tadašnji fotografi uspijevali pretvoriti svoj aparat u umjetničko sredstvo? Što se tiče Nadara, jedan od razloga je svakako u tome što je bio umjetnik od glave do pete i kao takav posjedovao senzibilnost ukusa koja mu je omogućavala da nađe pravu mjeru u fotografskom postupku. No važnije od svega je to što je sa svojim modelima bio u prisnoj i prijateljskoj vezi. Posve osobni interesi vezivali su ga za sudbinu i umjetnički razvoj svakoga od njih. Uostalom. odnosi između fotografa i njegova modela nisu tada još bili pomućeni pitanjima cijene. Fotografija još nije postala robom. Vrijednost snimaka nije se određivala brojem novčanica. Umjetnici što su se davali fotografirati dolazili bi fotografu, s punim razumijevanjem. Uz tadašnji stadij fotografske tehnike, uspjeh portreta ovisio je još uvijek u velikoj mjeri o trudu samog modela. »Sintetska snaga osobnog izraza što se postizavala dugotrajnim poziranjem modela osnovni je razlog koji objašnjava zašto su te slike tako jasne u svojoj skromnosti i zašto posjeduju onaj duboki i trajni šarm, dostojan majstorski naslikanog portreta, koji nedostaje suvremenim fotografijama.” Nadarovi portreti najreprezentativniji su za prvu epohu. Njegovi radovi, zajedno s radovima još nekolicine fotografa koji su djelovali u isto vrijeme i u istim okolnostima, kao što su Carjat, Robinson, Le Gray i drugi mogu se slobodno nazvati umjetnošću jer su, kao i svaka istinska umjetnost, lišeni vanjske utilitarnosti. Prvu epohu iznad svega karakteriziraju profesionalna svijest, odsutnost lažnih pretenzija i intelektualna kultura fotografa. Dok promatramo na primjer, Nadarove i Carjatove portrete Baudeliera osjećamo prema tim majstorima divljenje i zahvalnost što ih zaslužuju najveći umjetnici