Žene šute i skrivaju svoje lice

Tekst: Draženka Jalšić Ernečić

ANGAŽIRANA FOTOGRAFIJA ROBERTA GOJEVIĆA usprkos anakronizmu povijesnog procesa mokrog kolodija posjeduje moć uvjeravanja suvremene medijske fotografije. Možda je upravo mekoća i nježnost ambrotipije dodatno naglasila surovost teme i sadržaja. ”Žene šute” najsnažniji je i najtužniji Gojevićev projekt u kojem autor ostaje dosljedan svojoj poetici i povijesnom procesu. Ostaje dosljedan sebi, ne samo kao fotograf, pripovjedač i umjetnik, već kao dobra osoba. Čovjek. U ovom slučaju Gojević poticaj pronalazi u potrebi da podigne glas protiv nasilja sugestivnom slikom. To je način koji kao umjetnik najbolje zna. Fotografijama prijateljica lica sređenih kazališnom šminkom, Gojević podiže glas i protestira protiv zavjeta šutnje. Robert Gojević u studijskim fotografijama starinskih portreta prepoznaje snagu protesta i kritiku društva koju bismo mogli pripisati angažiranoj umjetnosti i novim medijima. Portret žrtve u povijesti dokumentarne fotografije delikatna je tema, od prvih fotografskih studija likova ulice ili fotografija ratnih zarobljenika i unesrećenih. U ovom slučaju Gojević ne radi ispovjednu dokumentarnu fotografiju, njegovi modeli nisu stvarne žrtve, već dio umjetničke koncepcije u kojoj kazališna šminka, elementi glume i uživljavanje u ulogu posjeduju slojevitost koju Gojević koristi kao angažirani upravni govor kojim se obraća javnosti. Gojevićeva angažiranost je jasna, kritika društva nepomirljiva, a poruka glasna: stvarne žrtve nasilja trebaju potporu svih nas.

 

PORTRET KAO TEMA ANGAŽIRANE FOTOGRAFIJE nije ni nova, ni revolucionarna, a ljudsko lice i pogled uvijek su sugestivni. To su činjenice koje su u fotografiji prepoznate od samih početaka postojanja medija. Izražajnost emocija i sugestivnost portretiranog, najsnažnije je oružje fotografije, što potvrđuju naslovnice i plakati sa kojih nam lica prodaju proizvode i ideje. Oči su još uvijek najsugestivnije oružje. Oči ambrotipije posjeduju dubinu i fotonski sjaj koji prodire u dušu i zrači sugestivnošću koja je neupitna i govori sve jezike svijeta. Tuga i očaj u očima žene koja u svojoj nemoći šuti svugdje je ista, prodire ravno u srce. Vremena u kojima živimo postala su nasilna i licemjerna. Kad smo bili mali učili su nas kako Šutnja je zlato. U ovakvim situacijama zapravo i nije. Gojevićev vrisak fotografskom slikom zlata je vrijedno nastojanje da se podigne glas protiv nasilja, bez obzira na nemogućnost govora ili zlatno pravilo koje im je netko davno usadio u mentalnu sliku svijeta u kojem žive. Našminkano i unakaženo lice u ovom je slučaju slojevita bilješka emotivnih stanja, straha i nemoći. Jad i nesreća kao inspiracija fotografa nesigurno su područje. U tom kontekstu Robert Gojević ima jasan moralni stav u kojem bez razmišljanja osuđuje nasilje.

 

GOJEVIĆEVA FOTOGRAFSKA PRIČA O ŽENAMA KOJE ŠUTE posjeduje naglašeni društveno odgovorni kontekst. Uključivanje bliskih osoba cijelom projektu daje osobni karakter. Emotivna uključenost Gojevićevih modela nije samo uživljavanje u ulogu. Pitanje uključenosti u prosvjed protiv nasilja, osjećaj ponosa i sudjelovanja u nečem važnom, prestravljenost šminkom unakaženog (vlastitog) lica i zahvalnost što se ne radi o stvarnosti, mješavina je osjećaja koja je povezala modele, vizažistice i fotografa. Slojevitost Gojevićeve fotografske priče o traumatiziranim ženama u stvarnosti otvara čitav niz važnih pitanja. Kakva će biti reakcija javnosti? Što će ljudi reći? Jesu li nepoznati ljudi spremni priskočiti u pomoć, nazvati policiju ili obraniti žrtvu? Da li će skrenuti pogled, uvjeravajući sami sebe kako se to njih ne tiče, kako je obiteljsko nasilje stvar osobne prirode? Iako uzroci i posljedice nasilja nad ženama imaju svoj društveni i povijesni kontekst, svaki oblik nasilja kršenje je ljudskih prava i ne može se opravdati tradicijom, običajima ili lošim raspoloženjem, već samo lošim karakterom. Gojević u svojoj priči zauzima jasan stav, a fotografsku kameru koristi kao alat kojim opisuje vlastite moralne i ljudske vrijednosti, ovaj put bez povijesnih referenci i inspiracija. Ambrotipija sad i ovdje, društveno angažirana i aktualna, anakronizam je u kojem leži snaga Gojevićeve fotografske priče.

 

GOJEVIĆEVE ŽENE KOJE ŠUTE bliske su prijateljice koje su bez razmišljanja prihvatile uživljavanje u ulogu pretučenih žena koje im je umjetnik namijenio u ovim studijskim portretima. Trinaest fotografija, dvanaest žena i jedan autoportret, kritički se referiraju na surovu stvarnost. Tema nasilja u suvremenoj umjetničkoj fotografiji nije rijetkost, no razlozi i pitanje angažiranosti često je više nego upitno. Kultura nasilja, čak i ona virtualna, dogovorena i suglasna, pod utjecajem filmova i medija naša je stvarnost, u nekim graničnim slučajevima čak i pomodnost. Šutjeti i skrivati lice obilježeno udarcima stvarnost je u kojoj nema dostojanstva. Gojevićevi studijski portreti nastali u suradnji s modelima i vizažisticama predstavljaju umjetničku i moralnu edukaciju. Gojević protestira, moralizira, uvjerava i zagovara, buni se protiv nasilja u kulturi nasilja. I u tome je veličina ove nevelike fotografske serije ambrotipija snimljenih u jednom jedinom primjerku. Retorika društveno angažirane fotografske slike jasna je, Gojević je u projekt uključio vlastitu obitelj, a fotografija Majka i dijete u svojoj iskrenosti i snazi anticipira jednu drugu fotografiju napaćene majke, onu koju je u vrijeme velike krize 1930-ih godina snimila legendarna Dorothea Lang. Možda osobno poznavanje modela, Goge i Hanne, zamagljuje kritičnost ovog osvrta, no šutnja na fotografiji posjeduje rječitost vriska i slama srce.

 

ANGAŽIRANI PORTRETI ROBERTA GOJEVIĆA u svojim temeljima nemaju ničeg lijepog. Nasilje treba osuđivati u svakom trenutku. Beskompromisno. Bez opravdanja. Ni jedno nasilje na svijetu nema razloge, samo isprazne izgovore. Osvijestiti ozbiljnost problema okom kamere plemenita je ideja u kojoj umjetnik stoji na strani dobra i progovara o odsustvu empatije i nedostatku razumijevanja, o šoku i nevjerici koji traju tek trenutak, nakon čega slijedi povratak nebitnom. Nasilje kao stvarnost, a nemoć i šutnju kao činjenice nije lako percipirati i prihvatiti. Teško je zamisliti traume koje se ženama događaju i kroz koje kao žrtve prolaze. Protiv nasilja treba dići glas i prosvjedovati, boriti se. Upravo je to učinio Robert Gojević koristeći način, tehniku, poetiku i jezik koji najbolje poznaje. U svojim portretima pretučenih žena Gojević čini iskorak od ostatka svojeg autorskog opusa. Slika kao kritika društva naglasak ne stavlja na povijesni proces i tehniku, nego na sugestivnost fotografije, moć medija i poruke. Gojević kritički progovara o duhu vremena, pitanju dostojanstva i nemoći pojedinca. Autoportret kojim se pokušava uživjeti u ulogu žrtve naglašava angažiranost kao osnovnu misiju autora fotografije. Pritom ukazuje na snagu slike i njezinu ulogu u društvu u kojem bi žene trebale slobodno i bez zadrške (pro)govoriti o svojim traumatičnim iskustvima.

 

 

 

 

Ključne riječi

angažirana fotografija, studijski portret, ambrotipija, Robert Gojević, #spasime

 

ŽENE ŠUTE I SKRIVAJU SVOJE LICE

  1. Goga i Hanna Gojević, šminka Zvonimira Grgić
  2. Ana Kolar, šminka Zvonimira Grgić
  3. Suzana Anić-Antić, šminka Tena Bašić
  4. Tea Šegota, šminka Zvonimira Grgić
  5. Ana Ščrbić, šminka Tena Bašić
  6. Senka Kušar Bisić, šminka Kristina Hošnjak
  7. Ana Vilenica, šminka Kristina Hošnjak
  8. Lana Pekarik, šminka Kristina Hošnjak
  9. Lidija Sarta, šminka Tena Bašić
  10. Vlatka Kos, šminka Kristina Hošnjak
  11. Maja Pasalić, šminka Tena Bašić
  12. Nera Šimić, šminka Zvonimira Grgić
  13. Robert Gojević, šminka Zvonimira Grgić