Vlado Bulić | F.D.Pommer 1856 | slani print

Kuću u Dalmaciji u kojoj pišem ovaj tekst napravili su meštri – moj dida i moj ćaća. Kad god slušam priče o njima dvojici, u tim pričama se uvijek potkrade rečenica: „Njih dvojica su s rukama mogli učinit šta god su zamislili.” Kuća i gomila detalja po njoj ostali su kao dokaz tome i kao uspomena na njih dvojicu, vrhunske meštre. Je li to lamperija koju je montirao moj stari pred kojom uvijek malo zastanem pa prijeđem rukom po njoj dodirujući tako daske koje je stari pilao, brusio, lakirao; je li to kamenje u neožbukanoj konobi gdje za svakog znaš da ga je dida macom odbijao od Mosora, onda obrađivao, onda slagao u taj zid – sve što su oni napravili, kao uostalom i svi meštri, možeš opipati, osjetiti.

Lijep je osjećaj napraviti nešto svojim rukama. Sam proces je često mukotrpan, ali istovremeno smirujući jer traži koncentraciju i mirnu ruku, a rezultat – rezultat te uvijek ispuni ponosom i zadovoljstvom, makar to bio i stalak za salvete, jer je unikat, a netko će ga za tko zna koliko godina moći uzeti u ruku, opipati, osjetiti.

To mi je prvo palo na pamet kad sam ušao u Gojevićevu radionicu. Istina, on to zove atelijer, ali ja sam u toj prostoriji vidio radionicu jednog ozbiljnog meštra. Sve je u toj prostoriji na svome mjestu. Posloženo, razvrstano, etiketirano. Jer sam proces traži iznimnu preciznost, traži koncentraciju i mirnu ruku, pa si meštar ne može dozvoliti da mu jedna kemikalija danas stoji na prvoj, a sutra na trećoj polici. On svoju radionicu mora posložiti tako da mu ruka sama zna kamo ide u kojoj fazi procesa. A kraj procesa je predmet, unikatni komad stakla na kojem se nakon svih faza tog mukotrpnog procesa pojavi slika, komad stakla koji možeš uzeti u ruku, opipati, osjetiti. Gojević je u mojoj glavi istu sekundu postao meštar – on ne fotografira, on pravi fotografije.

Nedavno se u mom selu obreo jedan splitski slikar pa je u šetnji selom zastao pred našom kućom i zagledao se u betonsku ogradu koja dijeli dvor od ceste. Mogao je moj stari naliti obični armirani zid i ostaviti rupe za cvijeće, mogao je napraviti željeznu ogradu, mogao je i kupiti gotovu; mogao je on to riješiti na milijun jednostavnijih načina, ali mu vrag nije dao mira, pa je napravio drvene kalupe, u njih nalijevao glatki beton, sve to obojio u bijelo i rezultat je jedinstvena betonska ograda u široj okolici, prozračna, s gomilom nekakvih apstraktnih praznina po sebi oko kojih se sad pletu biljke i cvijeće. Slikar se zagledao u nju pa upitao: „Tko je ovo pravio?” Kad smo mu odgovorili da je moj stari, malo se zamislio, nasmiješio i samo rekao: „Zanimljivo”, a potom nastavio svoju šetnju.

Moj stari nikad nije imao ambiciju zadiviti nekog slikara, da mu je itko ikad rekao da bi to što on radi moglo biti umjetničko djelo, vjerojatno bi mislio da ga zajebava – on je samo pravio ogradu – ali to je sudbina od koje takav čovjek ne može pobjeći. Kad je čovjek vrhunski meštar kao što to Gojević jest i kad mu uz to vrag ne da mira, a ne da mu, umjetnost dođe sama, zvao on nju ili ne.