Ushićen i razočaran u isto vrijeme

Može li čovjek biti ushićen i razočaran u isto vrijeme, radostan i tužan, ispunjen i prazan? Ljudi pišu o jednom ili drugom ali rijetko o oboje u isto vrijeme. A upravo tako sam se ustvari jučer poslijepodne osjećao. Iako, da budem iskren, krajnosti su ravnopravne samo u zenitu, na samom vrhuncu spoznaje koja jako kratko traje, započinje ushićenjem, a u mom slučaju završi tugom.

Ovaj uvod je možda previše dramatičan jer nije se dogodilo ništa tako veliko, nešto što bi bilo kome promijenilo život ali s druge strane meni dovoljno važno da zapišem. Jučer sam otkrio poprilično važnu stvar, ustvari njih nekoliko, u vezi povijesti hrvatske fotografije. Sama otkrića, kad se dogode, mogu djelovati poput neočekivane erupcije, bez obzira što su u pravilu rezultat dugotrajnog rada i istraživanja, pa ovu moju dramaturgiju slobodno pripišite mom ushićenju. A sada, kad znate otkud potječe, razriješimo i misterij razočarenja i tuge.  

Ovaj potres probudio je u mnogim zagrepčanima emocije koje im donedavno nisu bile poznate. Protreslo se sve ono što se donedavno uzimalo zdravo za gotovo, bez mnogo razmišljanja i filozofiranja. No, kako to obično biva, najviše nas pogodi kad se već dogodi, pa povratka na staro nema. Prokletstvo je to koje ljudi svakodnevno proživljavaju na primjeru zdravlja uzimajući ga zdravo za gotovo, dok ga ne izgube. Može li se možda takva paralela povući s jednim gradom kojeg se uzima zdravo za gotovo sve dok on ne izgubi ono nešto zbog čega je bio toliko voljen? Moramo li čekati da ga izgubimo da bi shvatili kako on nije oduvijek tu i da vječno neće ostati takav tu? Trebamo li stoga svojom ravnodušnošću taj proces nestajanja ubrzat ili drastično promijenit način razmišljanja? Kad smo kod potresa, slobodno možemo ustvrditi kako je moglo kud i kamo biti gore. Toga su valjda svi svjesni iako u toj činjenici ne pronalazimo utjehu jer smo svjedoci sustava koji očito ne funkcionira i ne zadovoljava potrebe građana. Stoga, pametan će u tome vidjeti upozorenje koje je otvorilo mnoga teška pitanja i teme koje su konačno isplivale na površinu.

Kakve sve to ima veze s fotografijom? Vjerujem kako se svaki zagrepčanin mnogo lakše identificira s poviješću svog grada preko fotografije nego li starog crteža ili litografije. Fotografija ima golemu moć buđenja nostalgije, a kako se ona pojavila upravo u vrijeme najvećeg razvoja grada (sredinom 19. stoljeća) ona simbolizira duh vremena u kojem je nastajao grad kakvog danas poznajemo. Govorim o malog gradu Zagrebu s nekih 15 000 stanovnika, na brežuljcima oko kojih su bila obradiva polja i vinogradi koji su postupno nestajala, a vreva života spuštala se iz Gornjeg u Donji grad.

Novim potresom porasla je popularnost starih fotografija u medijima, posebno onih odmah nakon potresa 1880. godine na kojima se vidi šteta, fotografije s kojim se uspoređivalo i ilustriralo aktualno stanje. Obzirom na to i koliko smo osjetljivi na naša pročelja i fasade, prostore i zgrade, možda je trenutak da malo progovorimo i o našoj fotografiji iz vremena nastanka grada Zagreba koji je sada ugrožen i ranjen. No, što reći? Povijesna naše fotografije toliko je sustavno zanemarivana, da unatoč neizmjernoj radosti mog otkrivanja ustvari nemam kome se obratiti, podijeliti svoju radost i oduševljenje otkrivenim. Zanemarenost, nezainteresiranost, a u nekim slučajevima i pitanje stručnosti vlada poviješću hrvatske fotografije. Kao da je sam vrag na njoj iskušao svoju formulu „Divide et impera  (podijeli pa vladaj)“ čime smo dobili nekoliko ustanova koje „čuvaju“ povijesne fotografije umjesto jedan krov pod kojim bi se okupili ljudi kojima je stalo. A nekad mi se uistinu teško oteti se dojmu kako postoji netko kome je baš stalo. Prosto mi je nevjerojatno kako uopće postoje tolike rupe u povijesti naše fotografije. S razlogom se pitam gledajući svoja otkrića kako to da se nitko time nije bavio i uvidio, kako je to uopće moglo ostati skriveno? Istražuje li itko povijest naše fotografije? Traže li se novi dokazi, otkupljuju li se stare fotografije, slaže li itko od tih razbacanih dijelova neki mozaik. Da ne griješim dušu, poznajem samo jednu osobu koja je na tom području učinila nešto ali iskreno, ne poznajem nijednog kolekcionara. Fotografije uglavnom nisu javno dostupne iako je MUO napravio veliki iskorak po tom pitanju ali nažalost većina fotografija premale su rezolucije za ozbiljnije istraživanje. Uglavnom, da ne dužim, cijelo to otužno stanje s našom starom fotografijom može se jako dobro usporediti sa stanjem centra Zagreba. Igrom ironije, u ovom potresu nastradale su i ustanove koje ih čuvaju, pa nemam srca dalje prozivati i kritizirati iako samo njih možemo kriviti što tako malo poduzimaju za popularizaciju građe koju čuvaju. To je u krajnjoj liniji njihova glavna zadaća.

A javnost? Ljudi nemaju blage veze o fotografiji 19. stoljeća. Još nisam upoznao osobu koju bi to ozbiljnije interesiralo. A što se tiče mene? Postoji li radno mjesto, netko kome bih bio interesantan po tom pitanju? Nema! Unatoč mom javnom djelovanju nikad se nije pojavila niti jedna stručna osoba koja bi vidjela moju kolekciju fotografija. Nijedna ustanova nije mi omogućila prezentaciju fotografskih procesa iz tog doba (ne postoji škola gdje se to može naučiti), niti pokazala ikakav interes da iskoriste moj potencijal i znanje kojim bi popularizirali građu koju čuvaju u svojim arhivima. Mogao bih još mnogo toga reći o svemu tome ali čemu. Pa stoga, s kim podijeliti ushićenje i radost mojih malih otkrića? Da, čovjek uistinu može biti istovremeno ushićen i razočaran, radostan i tužan, ispunjen i prazan!