Slavenka Drakulić | F.D.Pommer 1856 | slani print

Dora Maar, junakinja mog romana “Dora i Minotaur “, bila je poznata nadrealistička fotografkinja. I baš  dok sam se vozila prema Robertovom atelijeu, po glavi su mi se motale rečenice koje sam napisla toga popodneva:

“Prve sam fotografije napravila s dvanaest ili trinaest godina, još u Buenos Airesu. Išla bih s ocem u luku i fotografirala brodove, mornare, navoze, palube. Uostalom, on mi je i poklonio prvi fotoaparat. Kad danas gledam te fotografije, zadovoljna sam što ništa na njima ne ukazuje na to da ih je snimila djevojčica. Na njima dominira odnos svjetla i sjene,  čiste plohe i oblici, sâm objekt očito nema posebno značenje. Nesvjesno sam već tada shvatila bit fotografije, imala sam za to oko. Pitam se jesam li uopće ikad imala nevini dječji pogled? Ili smisao za fotografiju već isključuje nevinost, čak i kod djeteta?

Uskoro sam se počela ozbiljno baviti fotografiranjem. Možda zato što mi s činilo da me moji novi pariški poznanici iz tih ranih dana  zanemaruju. Ako to i nisu činili namjerno, moje ime, jezik, interesi, pa čak i izgled, sve me to nekako izoliralo od njih i u meni izazivalo osjećaj nepripadanja. Bila sam nova, strankinja, i zato preosjetljiva. Nije mi preostalo drugo do ponovo potražiti neko sklonište. I pronašla sam ga. Pronašla sam zaklon iza oka kamere. U promatranju ljudi kojima kroz objektiv, možda samo zato kao bi na fotografiji na vidjelo izašlo i  njihovo skriveno lice, vidljivo samo meni. Možeš li ga opisati? – sjećam se da me pitao Jacques kad sam mu to spomenula. Ali ja sam preskočila odgovor. Što sam mu mogla reći? Da se skriveno lice čovjeka vidi samo na fotografiji, i to samo ako uloviš onaj trenutak u kojem se otkriva.“

Nije li otkrivanje skrivenog lica, pa i moga, ono što i Robert pokušava napraviti svojom tako posebnom fotografskom tehnikom uz pomoć tekućeg srebra?