Slani print

Slani papir (1840. – oko 1860.)

Povijest

Iako su osnove dobivanja fotografija na papiru impregniranom srebrnim solima poznate od samog početka XIX. stoljeća, i to prvenstveno kroz pokušaje Thomasa Wedgwooda (1771. – 1805.), te nešto kasnije Nicéphorea Niépcea (1816.), prve trajne fotografije na slanom papiru tijekom druge je polovice 1830-ih godina počeo izrađivati William Henry Fox Talbot. Riječ je o najranijim fotografijama u pozitivu dobivenima iz negativa. Najčešće su izrađivani iz negativa na papiru (kalotipije ili navoštenog negativa na papiru), a kasnije ih je bilo moguće izraditi i iz kolodijskih te želatinskih negativa na staklu. Intenzivno su korišteni do kraja 1850-ih godina, kada ih je tržišno istisnuo albuminski papir. Jedan je od prvih fotografskih procesa upotrijebljenih za ilustriranje knjiga (William Henry Fox Talbot, The Pencil of Nature, 1844.).

Opis procesa i upotreba

Slani papir pripreman je natapanjem debljeg pisaćeg papira u otopini natrijeva klorida (kuhinjska sol, od koje dolazi i naziv slani papir) koji je zatim senzibiliziran u otopini srebrnog nitrata čime se na površini papira stvarao svjetloosjetljivi srebrni klorid. Tako pripremljeni papir u okviru za kopiranje eksponiran je u izravnom kontaktu s negativom pod sunčevim svjetlom (ekspozicija je trajala od nekoliko minuta do više sati, zavisno od jačine svjetla i gustoće korištenog negativa), nakon čega je dobivena fotografska slika fiksirana u natrijevu tiosulfatu. 1850-ih godina Louis-Désiré Blanquart-Evrard (1802. – 1872.) uveo je i kemijsko razvijanje fotografija na slanom papiru, slično onom kod razvijanja kalotipija (v. negativi na papiru), čime je omogućena i njihova masovnija izrada. Proces je nakon 1847. g. nerijetko uključivao i toniranje zlatom, nakon čega je fotografija ispirana i sušena. Zaštitni je sloj na površinu gotove fotografije nanošen rijetko.

Identifikacija i obrada

Fotografije na slanom papiru (u domaćoj literaturi često nazivane i kalotipijama) karakterizira svijetlosmeđa ili crveno-smeđa boja i zagasita površina, a blijeđenjem slika sve više postaje žuta. Svjetloosjetljive srebrne čestice impregnirane su u papirnatoj podlozi te su – gledana pod mikroskopom već pri manjem povećanju – vlakna papira jasno vidljiva. Izrađivane su u različitim veličinama, a dimenzije same slike uvijek su jednake onima negativa korištenih pri njihovoj izradi. U zbirkama fotografija na području Hrvatske fotografije na slanom papiru relativno su rijetka pojava, a među njima se osobito ističu snimke Franje Pommera (1818. – 1879.), prvog zagrebačkog rezidentnog fotografa.

iz knjige “Identifikacija, zaštita i čuvanje fotografija” Hrvoje Gržina | Crescat Zagreb 2016 | http://www.crescat.hr/identifikacija-zastita-i-cuvanje-fotografija/