Roman Simić Bodrožić | F.D.Pommer 1856 | slani print

… I konačno, svoj skepsi i nevjerici, Googleu i oguglalosti usprkos, sad sam ja taj Indijanac, taj koji negdje u Sesvetama, pred tipom iza glomaznog stroja (ili je to jedno biće, RobertKameraGojević?), sporazumno gubi dušu. Ali što ja to gubim, i gubim li doista – jer možda bi moglo biti i da dobivam, Indijanac kojemu je čaša nekim čudom uvijek napola puna? Sve je u te dvije fotografije na kojima se ne prepoznajem; na kojima u mraku malog alkemijskog laboratorija na komadu stakla sam pred sobom izranjam kao (pjesnik Jarak bi rekao) demon u pari kupaonice. Jesam li to ja – punih nekoliko trenutaka – ne znam. Ali u tom džepu nevremena, dok se oči ne priviknu, dok me se ne natjera na pristanak, tko je na njima, ako nema mene? Ne znam ni to, ni je li fotografija prava riječ, niti u kakvom su dalekom srodstvu ove dvije s onima koje me promatraju svakodnevno i odasvud, preko kojih poimam svijet. Pa ako ni tog tanušnog identiteta nema, ako ni ja ni svijet nismo kao na fotografijama, onda što smo? Znam jedno: što god da jest, ovo preda mnom bliže je čudu. Staromodnom, elementarnom čudu iz vremena kada smo pred čudima još bili djeca, širili oči i otvarali usta, i kad su čudotvorci još hodali zemljom, švedskim gradićima potkraj 19. stoljeća, kao čarobnjaci i opsjenari u istoj osobi, recimo onoj Maxa von Sydova u Bergmanovu Licu. I doista, ne treba ići puno dalje. Lice. Na jednom od Gojevićevih mirakula, moje se naočigled raspada, unutar sebe ratuje, dijeli se napola. Ako povjerujem i priznam ga, gdje je u meni taj raskol, bratoubilački rat, i odakle stroj zna da postoji? I otkud, iz kojeg vremena me gleda?, jer sasvim sigurno, ovo je lice iz neke budućnosti, starije je od mene. Četrdeset i četiri su mi godine, ali ovakvima ih vidim tek sada, dramatično izboranim i ni izdaleka tako svježim poput onih koje umivam i koje me svakoga dana dočekuju u zrcalu. Kao kad sam prvi put čuo zvuk svog snimljenog glasa, i ovdje se vidim prvi put, uz nešto srama i nelagode sudaram se s objektivnošću. No je li i objektivnost prava riječ? Spontanosti u Gojevića nema, scena se postavlja pažljivo, baš kao i sistem kolotura iza nje, opasne otopine i srebro u komori iza zastora – njegov svijet možda nije laboratorij, ali lako bi mogao biti pozornica. Namješta me na stolcu, oči se stišću zbog reflektora, svjetlo boli, ali za znanje treba otrpjeti, a ja želim znati. I odjednom, ono za što sam morao stajati nepomičan, ukipljen, ne dišući, u konačnici donosi ovo – pokret iznutra, fotografiju žive prirode, lice koje jest i nije moje, oči u kojima je sve. Možda, možda – pokušava moj Indijanac – možda dušu ne gubim, nego je samo prvi put vidim, fiksiranu? Možda sam baš ovo pravi, skriveni ja, portret koji se čuva u podrumu – ali zna li to itko osim mene? Možda Gojević. Svoje je obavio, čini se zadovoljan, pričamo, vraća nas sigurnosti polaroida. Tehnike, povijest, imena, projekt, priča – prekasno shvaćam da je sve bilo samo anestetik, a stan na katu tek predvorje operacijske sale – tek sad, kad je operacija gotova. Napetosti je iz prostora nestalo, prazni smo i opušteni, a čovjek-živac Gojević slobodno titra i ne skriva se. Volio bih tog čovjeka razotkriti, priuštiti mu ono što je on priuštio meni, ali bojim se da su mi sredstva ograničena. Riječi su drugo, a i umoran sam, bole me oči. No, dragi dnevniče, pamtim i svečano obećavam. Platit ćeš, Roberte Gojeviću, već ćeš ti nama doći!