Robert Perišić | F.D.Pommer 1856 | slani print

OTISCI SVJETLA NA STAKLU

Što je tehnologija? Dođeš, recimo, u Sesvete, u ulice voćnih i vrtnih imena, i shvatiš da naprednija tehnologija ne nosi nužno sa sobom bolje rezultate. Fotografije koje je Robert na staklu „iskemijao” (što je splitski sleng, ali nekako mi točno pristaje za postupak) u maloj zatamnjenoj prostoriji na vrhu ulaznog stubišta, u svojoj fotokonobici (ova mi je riječ došla zbog zatamnjenja), voluminoznije su, plastičnije, skulptorskije od svih današnjih i jučerašnjih koje imam.

Robertove su fotografije (kroz svakodnevni jezik se uglavnom misli da su fotografije – čije? – onoga tko je na fotografiji, pa kažemo „moja” fotografija za onu na kojoj smo fotografirani, čime suptilno negiramo autorstvo i ne bismo tako rekli za sliku, no ovdje sam mislio na Roberta, ne na sebe, a kako se zovemo isto zbog pukog objašnjenja počeo sam misliti o statusu fotografskog autorstva u jeziku) pak prekprekjučerašnje i s njima me, eto, svojim kemijanjem (ovdje mi je zagrada naprosto nedostajala zbog uspostavljenog ritma) povezuje s ljudima koji su se prije stoljeće i pol bavili istim poslom kao on i ja, i isto je valjda tako bilo: oči u oči, uvijek uz onu tihu, prikrivenu nelagodu pred fotografom – jer znaš da si na neki (neobičan) način u njegovoj vlasti, u nekoj vrsti male hipnoze (uz ponešto otpora), posebno kod ovakvog fotografiranja koje zahtijeva da budeš nepomičan neko vrijeme, te imaš i potporanj na dnu potiljka, i… Kako gledaš? Pomalo kao u nekoj borbi (s fotografom, sa svijetom?). Iznenadila me prva fotografija kad mi ju je Robert, nakon što je staklo prošlo kroz kemiju, pokazao.

„Divlji Zapad”, pomislih. Da, to je doba te tehnike, a fotografija je usredotočena na pogled: već rub lica je blago zamagljen, oči se doimaju jasnijima, bližima, i to stvara dojam plastičnosti prema kojoj današnje fotografije izgledaju plošno. Pomislih kako se uz takav pogled kasnije doimalo prilično logičnim ako je ispod fotografije pisalo: wanted.

Na drugoj fotografiji, gdje više nisam prema aparatu stajao frontalno (ne stajah, ali u „sjedio frontalno” kao da nešto škripi), nego sam se – po Robertovoj uputi – trebao „opustiti”, nalaktiti, podbraditi, kao da pridržavam glavu dok mislim, riječju, izgledati intelektualno (nije li to ono što se od pisca očekuje), ispao sam, što se kaže, drugi čovjek.

„Ova je malo melankolična”, rekoh Robertu eufemistično.

Nije to prigodna konstatacija – naprosto nemam „svojih” fotografija (ili ih se bar trenutno ne mogu sjetiti) koje bi bile izražajnije, a pritom su obje posve drugačije. Pitam se kakva bi bila treća – opet nešto novo?

One davne književnike koje, ako ih i ne čitamo, stalno srećemo po gradu, jer po njima se zovu ulice (Vjekoslav Babukić, Mirko Bogović, Dimitrija Demeter, Ivan Kukuljević Sakcinski, Bogoslav Šulek, Ljudevit Vukotinović, Ljudevit Gaj, Antun i Ivan Mažuranić, Petar Preradović, Pavao Štoos, Ivan Trnski), kao što ih i ne znajući srećemo u jeziku (jer poneki su, realno, ostavili više traga u jeziku nego u književnosti) – fotografirao je čovjek (Franjo Daniel Pommer) koji se, za razliku od Roberta, koristio tada novom tehnologijom i možda je te ljude od pera već gledao kao protagoniste povijesti, koja je bila drukčija. To je bila zemlja – kako planet, tako i ovaj njegov komadić – koja ne zna onih stopedesetak godina koje mi pamtimo najbolje, premda ipak loše, jer uglavnom nismo u stanju zamisliti što je tadašnji čovjek mislio, kakav je uopće bio, i nemamo previše želje da to shvatimo jer bi to štošta što umišljamo i uzimamo zdravo za gotovo dovelo u pitanje.

Zapravo je pitanje jesu li se pisci – tada fotografirani – bavili istim poslom kao pisci danas dok ispisuju tekstove na ekranu, i nije, dakako, riječ samo o tehnologiji jer je to bio drukčiji doživljaj i svijeta i književnosti i pisanja, a osobito književnog jezika koji su, od Gaja do Šuleka, u tom neponovljivom historijskom trenutku praktički stvarali – danas je teško i zamisliti tako neobičnu slobodu jezičnog rada i lutanja. Svakako je zanimljivo, premda ne i osobito ugodno, razmišljati o tome što su ti ljudi tada pišući „htjeli”, što utvarali o sebi, ili što je uopće bilo od tog svijeta i njih zajedno s njime – iz njihovih perspektiva, ne iz naših. U svakom slučaju, iz tog svijeta koji je vrijeme ostavilo, ostale su fotografije, te tadašnje novotarije, kalotipije, na kojima su ti ljudi živi. Neobično ih je gledati (lako su dostupne na sajtu MUO-a).

Franjo Pommer i Robert Gojević radili su tehnički isto. Ali sve je oko njih bilo drukčije, pa to što su radili i jest i uopće nije isto. U tom procijepu je prostor (a valjda i vrijeme) za razmišljanje, ne toliko o velikanima i velikosti, koliko o krhkosti, te zahvaljujem Robertu Gojeviću što me – zasigurno precijenivši moju važnost – uveo u vremeplov ovih misli i svjetla na staklu.