Posveta Pommeru | Hrvoje Gržina
Posveta Pommeru: Robert Gojević i projekt fotografiranja petnaestorice istaknutih hrvatskih književnika
Franjo Pommer sredinom je devetnaestoga stoljeća portretirao petnaestoricu onodobnih znamenitih književnika i tim si činom osigurao istaknuto mjesto u svim važnijim pregledima povijesti hrvatske fotografije. Sudeći prema tadašnjoj periodici, ovaj je zanimljivi projekt ostavio stanovitog traga u kulturnom životu Zagreba i Trojedne Kraljevine, no s vremenom kao da je pao u zaborav postavši predmet proučavanja tek malobrojnih stručnjaka i zaljubljenika u fotografiju. Većina je snimaka doslovno nestala – ili možda još negdje postoje pa naprosto nisu (pre)poznate – a čitava je epizoda, prvenstveno kao kuriozitet ranog razdoblja medija na ovim prostorima, nastavila živjeti isključivo kroz povremene izložbe ili stručne publikacije. Preživjeli portreti Ivana Kukuljevića – koji je, ironijom sudbine, sačuvan u dva primjerka – te Vjekoslava Babukića i Petra Preradovića, danas su dobrano izblijedjeli i požutjeli, no i dalje u zagrebačkim baštinskim institucijama egzistiraju kao svojevrsne fotografske inkunabule i slikovni spomen na dio onodobne nacionalne kulturne elite.
Stotinu i šezdeset godina kasnije – u zanosu oduševljenja davno zaboravljenim povijesnim fotografskim procesima – Pommeru se vraća Robert Gojević, i to tako da izvornu zamisao, poniklu u kulturnom krugu oko Ljudevita Gaja, reinterpretira kao posvetu jednom fotografu, njegovoj tehnici i čitavom minulom vremenu. Gajevu je ulogu ovom prilikom, recimo to tako, preuzeo urednik Kruno Lokotar, dok je kreativno-tehnički dio posla odradio sâm Gojević. Likove petnaestorice književnih imena tako je u svome atelijeru najprije zabilježio u srebrnim česticama raspršenima u kolodiju na staklenoj podlozi, i to kao slike obrnutih tonskih vrijednosti (negative), a zatim ih preveo u pozitiv izrađujući fotografije na slanom papiru, baš kao i Pommer davno prije njega.
Izgubljene Pommerove fotografije, nažalost, nije moguće vratiti niti iznova snimiti, no uspomenu na veliki posao koji je odradio svakako jest, što je Gojeviću u potpunosti pošlo za rukom. Novim čitanjem jedne stare i gotovo zaboravljene inicijative, minimalno je mijenjajući i prilagođavajući današnjem vremenu, naš je fotograf stvorio galeriju svojih književnih suvremenika, a pogled na crveno-smeđe otiske na slanom papiru posjetiteljima će – uz estetsku reakciju koja bez sumnje neće izostati – posredno, ali na jedinstven način, približiti i izvornu pojavnost danas izblijedjelih i požutjelih Pommerovih fotografija.
