Nenad Stipanić | F.D.Pommer 1856 | slani print
Sa Sinišom Labrovićem sjedio sam u atelijeru Roberta Gojevića u Sesvetama koji se sjajno uklapao u kvart, i atelje i kvart smješteni su u predsoblje stana/grada. Ali ovaj atelijer u kojemu nastaju čudesna djelca fotografske umjetnosti bio je i crvotočina u prostoru, link iz stana i kvarta ravno na svjetsku fotografsku scenu, jer Robert je i urednik Blur magazina, jednog od najboljih svjetskih digitalnih fotografskih časopisa. Uz dobru rakiju, koju je prije četrdesetak godina pravio njegov otac, a koju sam, uz privilegiju da budem fotografiran u ambrotipiji, računao kao bonus, bacili smo se na posao. Dok nas je namještao za fotografiranje, Robert je pričao o ambrotipiji, 160 godina staroj tehnici koja je od fotografa zahtijevala da bude i umjetnik i kemičar.
Prvi se fotografirao Siniša. Robert je donio napravu nalik inkvizicijskim spravama za mučenje, škrip u koji se uglavi vrat kako se model ne bi pomicao jer kamera nema mogućnosti hvatanja objekata u pokretu. Samo fotografiranje zapravo je skidanje poklopca s objektiva kamere, dopuštanje svjetlu da uđe na kemikalijama premazanu staklenu ploču i, nakon nekoliko sekundi, vraćanje poklopca na objektiv. Za to vrijeme ja sam sa stražnje strane kamere gledao naopaki Sinišin odraz kako se smješka. Slijedio je trk u laboratorij smješten iza zavjese na kraju uskog hodnika jer kemikalije koje je spravio kompliciranim postupkom miješanja i kojima je obradio staklenu ploču da bi zadržala srebro i da bi se stvorio film nakon fotografiranja mogu ostati stabilne svega desetak minuta. Zato je moguće izraditi samo jednu, unikatnu fotografiju.
Uskoro je čitavi postupak ponovio sa mnom i ja sam gledao kako poput alkemičara prelijeva kemikalije i kiseline po ploči na kojoj se, kao duh iz prošlosti, pojavljuje moj lik. Vrlo je opasna njegova umjetnost, toksična, jer se i danas koristi istim opasnim i opakim kemikalijama. Neki su se fotografi i otrovali, kaže nam Robert, koristeći se cijanidom umjesto hypa radi bržeg fiksiranja.
Pomislio sam: koliko materijala za kriminalistički roman, škrip za namjerno ili slučajno lomljenje vrata, „slučajno” okrhnut i kao britva oštar rub staklene ploče s kojeg u krv žrtve ulaze otrovi, femme fatale koja je gola pri poziranju zavrtjela glavom protagonistima romana. Naslov Ambrotipija i/ili smrt.
Robert nas je fotografirao i drugom tehnikom u nestajanju, polaroidom, a njegova supruga Goga klasičnim fotoaparatom, sve zajedno za uspomenu i arhivu.
Malo kasnije Siniša i ja smo se vozili kroz zimsku noć kao da putujemo vremeplovom, nevoljko, jer iza sebe smo ostavljali vrijeme u kojem je umjetnost bila ne samo unikatna, nego i pitanje života ili smrti.