Nacional | Tribute to grof Juraj Draškovic
Slikar, ilustrator i fotograf Robert Gojević za Nacional govori o ‘Tribute to grof Juraj Drašković /150 godina od prvog fotografskog akta u Hrvata’, počecima hrvatske fotografije, suvremenim zbivanjima u toj umjetnosti i otkriva tehniku ambrotipije koju koristi i danas
Obitelj Drašković, osim što je poznata po nazivu jedne od ulica u centru grada Zagreba zahvaljujući Janku Draškoviću, hrvatskom političaru i hrvatskom preporoditelju, bila je najpoznatiji i najbogatiji velikaški rod u Hrvatskom zagorju koji je dao čak četiri hrvatska bana. Jedan od njih, grof Juraj VI. Drašković, pripadnik treće loze (1803. – 1889.), ostao je upamćen kao vlasnik i obnovitelj dvorca Trakošćana te Klenovnika i Čalineca. Međutim, Juraj je bio i pionir hrvatske fotografije koji se smatra začetnikom umjetničke fotografije u Hrvatskoj i najznačajnijim hrvatskim fotoamaterom 19. stoljeća. Zahvaljujući toj svojoj strasti postao je i članom tadašnjeg elitnog fotokluba Wiener Camera Club iz Beča. Danas se u trakošćanskoj zbirci čuva oko 700 njegovih snimaka. Osim klasičnih fotografskih motiva, Juraj Drašković autor je i prvog hrvatskog fotografskog akta. Riječ je o fotografiji “Jurimirska frajla”, nastaloj u tehnici ambrotipije 1865. godine. Ta fotografija mlade žene ispružene na trosjedu, koja okrenuta prema fotoaparatu gleda ravno u promatrače, čuva se u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu.
“Kako bih mogao odgovoriti na to pitanje, prvo je potrebno napraviti jasnu razliku između mokrih i suhih ploča. Običavali su mi se javljati ljudi koji posjeduju staklene negativ ploče od kojih su neke bile u upotrebi čak donedavno, pa su mislili da posjeduju vrednije fotografije nego što su one uistinu bile. Ambrotipija je mokra ploča izumljena 1851., dok je prva suha ploča izumljena oko 1871. i ubrzo se usavršila te počela masovno proizvoditi. Već 1878. postojala su čak četiri britanska proizvođača. Zašto fotografija na suhoj želatinskoj ploči nema vrijednost poput ambrotipije kada je razlika između njihova izuma samo 20 godina? Zato što su se suhe ploče kupovale industrijski pripremljene, mogle su se dugo čuvati i omogućavale su vrlo brzo eksponiranje od čak i do djelića sekunde. Kod njih je bilo najvažnije to što je fotograf njima mogao fotografirati udaljen od tamne komore jer su se ploče mogle razviti dosta vremena nakon što bi ploča bila eksponirana. Fotograf mokre ploče cijenjen je jer je ujedno i kemičar koji sudjeluje u kompletnom fotografskom procesu. On ne kupuje pripremljene ploče. On sam miješa kemikalije, sam proizvodi kolodij koji ručno nanosi na staklo, sam proizvodi razvijač i fiksir te sam ručno lakira ploču. Tu je i odgovor na vaše pitanje. Ti problemi nepoznati su analognim i digitalnim fotografima, što je razlog tome da i danas ima tako malo fotografa mokrih ploča. Poriv je, dakle, sudjelovati u kompletnom procesu kojim se ručno izrađuju unikatne fotografije. Poriv je maknuti se od masovne proizvodnje fotografija koje može i čini apsolutno svatko”, kaže Gojević.
