Miljenko Jergović | F.D.Pommer 1856 | slani print
Kako su ljudi sebi izgledali prije postojanja fotografije? Zrcalo je u osamnaestom vijeku, posljednjem stoljeću ere u kojoj ljudski lik nije bio oslikan svjetlom, bilo dragocjen predmet koji su posjedovali pripadnici viših društvenih slojeva. Kakvim je sebe zamišljao čovjek koji u kući nije imao zrcalo? U tom su stoljeću malobrojni imali staklo u prozorskom oknu. Samo oni su se mogli ogledati na svjetlu petrolejke, u crnom noćnom prozoru. Bilo ih je koji su svoj lik vidjeli u tamnoj vodi bunara. Ali nije svatko imao bunar. Nije svatko mogao do jezera da se u jezeru ogleda. U potoku se čovjek ne može ogledati.
Tijekom jednoga stoljeća proteknu, u prosjeku, tri do četiri generacije neke obitelji. Slikanje svjetlom u naše je krajeve stiglo sredinom devetnaestog stoljeća. Jedan od prvih uslikanih u mojim zavičajima bio je Omer-paša Latas. Fotografija se raširila među narodom i demokratizirala u vrijeme belle epoque, na prijelazu iz devetnaestog u dvadeseti vijek. Oko Velikog rata svaka je građanska obitelj, uključujući i niže činovnike, seoske gazde i svjesni proletarijat, dobila pravo na fotografiju. Svaki je član obitelji dobio pravo da se vidi na slici i da tako sazna kako zapravo izgleda. Fotografija je najvažnije introspektivno sredstvo moderne ere. Njezin uspon zbio se u dobu psihoanalize. Psihoanaliza i fotografija međusobno su povezane.
Jedan moj pradjed s majčine strane bio je banatski Švabo. Oni su bili napredan, školovan i obrazovan svijet, pa su se rano fotografirali. Već se njegov otac stigao uslikati, u Bosowiczu, velikom selu u rumunjskom dijelu Banata, u Temišvaru ili u Vršcu. Gledam njihove slike i poznam ih po njima.
Drugi moj pradjed s majčine strane bio je kovač, rodom Slovenac i pijanac koji je utočište našao u Bosni. I on se slikao, ali njegov otac već nije. Znači da sam ja tek četvrta generacija njegovih potomaka koji sebe poznaju s fotografije, koji znaju kako zapravo i objektivno izgledaju.
Ne znam kako stoje stvari s pradjedovima po očevoj liniji. Nisam vidio njihove fotografije, ako ih je i bilo, i ne znam kako su izgledali. Ne mogu sebe prepoznavati u crtama i izrazima njihovih lica. To je važan smisao svake porodične fotografije: prepoznavati sebe u mrtvima.
Robert Gojević snimio me tehnikom ambrotipije, u kojoj vjerojatno nije mogao biti snimljen nijedan moj predak. Nijedan nije bio tako bogat ni značajan. Bilo je među njima željezničarskih činovnika, poštara i kovača, fine i skromne varoške gospode i kasablijskih čudaka koji su trijebili uši iz ovčjeg gunja i usput pripovijedali o epskim junaštvima svojih mitskih predaka, ali nije bilo onih na koje bi gospoda snimatelji trošili svoje srebro.
Snimatelj mi je pokazao kako bih izgledao sredinom devetnaestog vijeka, e da sam kojim slučajem tada živio, i da sam povrh toga bio dostojan snimanja. Rezultat je zanimljiv. Kao da su mi tren prije okidanja iz očiju izletjela jata anđela. Ali nema tu metafizike. Procesi na slici kemijske su prirode i tiču se srebra i svjetla. Možda slutim kako su mogli izgledati moji neuslikani preci.
