Marko Pogačar | F.D.Pommer 1856 | slani print

 

FRAGMENTI O FOTOGRAFIJI

1.

Prizemni splitski stan, počinju devedesete godine. Kao da za sve već nije zasjela pomrčina: propis o potpunom zamračenju. Pod stolom, za heklanom zavjesom stolnjaka, snop džepne baterije razbija nametnuti mrak. Likovi vođeni Morrisovom sigurnom rukom živi su, tiskarske boje gore. Godinama će za mene, mimo mrtvoga, odavno isluženog sovjetskog aparata u smeđoj koži koji sam oko vrata vješao u ratnim igrama, riječ „fotografija” predstavljati prizor uokviren krugom tog žarkog, baterijskog svjetla – aureolom koja na rubovima blijedi dok je u svjetskoj noći ne nestane.

Za duguljastim pravokutnim mijehom sličnim starinskoj harmonici Hohner, zakriven pokrovom crne tkanine, anonimni fotograf snima portret Kalamiti Džejn. Nepoznati se obrtnik – kombinacija vašarskog mađioničara, samoukog naučnika i alkemičara u posjedu svemoćne tajne pretvorbe – zatim povlači u sklepani furgon pred kojim preživa šugava mula ne bi li u svom laboratoriju, tamnoj komori koja je sine qua non ove vradžbine, ni iz čega prizvao portret odmetnice na ploči čiji sastav nije moguće sa sigurnošću utvrditi. Lik konačno ocrtan na glatkoj plohi dopada se Kalamiti, Taličnom, a i samom fotografu koji rezultat predstavlja francuskim uzvikom. Potonjem, razumije se, nije dokraja vjerovati.

 

 2.

Mastan, raskupusan snop loše uvezanih, zgužvanih stranica; srednjoškolska čitanka neke kasnije godine, možda upravo one maturske, godine u kojoj se ništa pod milim bogom ne čini, osim što se neprestano sanja o odlasku. Bljedunjavo, rošavo, rezignirano lice istovremeno upalih i izbuljenih očiju, proćelava, ulijevo začešljana kruškolika glava nasađena na tanak vrat, poduprta ne suviše čvrsto stegnutom, svilenom leptir-mašnom. Neravnomjerno sive plohe pozadine (koja bi, jednako zgužvana, kao maramica elegantno legla u džep kišnog mantila koji zjapi u prvom planu), podloga tamnija od lica koje sjaji u sredini kompozicije, prijeti da prikazani karakter iz slike istisne, sažvače, upokoji ga u svojoj antinijansi nalik džinovskom upijaču za tintu. Kanonski Nadarov portret Baudelairea drugo je lice fotografije, posmrtna maska pjesništva, znak koji istovremeno znači samo jedno i sve.

 

3.

Iako ne postoji gluplja i dosadnija stvar od duše, fotografija nije u mogućnosti tu dušu oduzeti. Ona je eventualno može razotkriti, raskrinkati, izložiti. Prikovati je kao Prometeja za onu kavkasku stijenu i prepusti mučnom, dugotrajnom procesu uništenja, obnove i potom ponovnog uništenja.

 

4.

Atelijer Roberta Gojevića lamperijom je obložen hodnik katnice u istočnome zagrebačkom predgrađu. Zidove pokrivaju uokvireni veliki formati i serije nešto manjih, također staklom pritisnutih portreta, dok većinu prostorije zauzimaju mjehovi dviju razvučenih, isluženih Hohnerica ušarafljenih u sjajne mesingane okvire: naprava nevjerojatno sličnih onima davno nepovratno upamćenima. Lica koja sve učinjeno ili izgovoreno prate sa svoje sasvim provizorno dodijeljene visine iz nekog razloga beziznimno podsjećaju na ono francuskoga poète maudit, a mnoga od njih i sama pripadaju piscima.

Crni plašt pripada prošlosti: desetak minuta pripreme u nepomičnom sobnom furgonu, pet dugih sekundi ekspozicije – mirovanja koje me kao ideja i praksa uznemiruje, proganja i na kraju satire – sve to dok svjetlost prolazi kroz otvor blende, i onda, konačno, sigurna ruka na poklopcu. U tami furgona, na staklu potopljenom u kemikalije za razvijanje, polako se pomalja detaljno iscrtano, surovo, nimalo privlačno lice nalik mojemu. Tvrdim da mi to lice ne pripada.

 

5.

Fotografija, moguće, predstavlja istovremeno indeksni znak i simbol. Od takvih simbola, međutim, sastavljen jezik, njihovo ulančavanje, neumoljivo vodi prema pjesničkom jeziku: iskazu koji, ponavljam, znači uvijek tek jedno i uvijek sve.

 

6.

Razlika između analogne i digitalne fotografije, ugrubo, nalikuje onoj između poezije i proze. Prva „dušu” – „ukradenu dušu” razapinje i razotkriva u njenom totalitetu. Potonja je prije toga podvrgava detaljnom seciranju, kao na času anatomije. Tehnika mokrih ploča kojom se, kao jedan od rijetkih koji još njome vladaju, koristi Gojević, neka je vrsta arhi-analogne fotografije. U svojoj detaljnosti (moguće: dubinskom pamćenju) ona ne samo da spomenuti totalitet izlaže i razapinje, već ga, posve ga ogoljavajući, prokazuje. Zato tvrdim da mi ono lice ne pripada, iako je posve izvjesno moje. Ono pripada fotografu, Gojeviću, koji je svojim alkemijskim postupkom taj njegov totalitet islijedio, izvrnuo ga i ponudio na uvid. Upravo u toj pretvorbi, u njezinom značaju, leži ono što Gojevićev postupak čini umjetničkim: nema umjetnosti bez promjene.

 

7.

Fotografsko iskustvo koje sam prešutio, a kojim završava i višesatno ugodno druženje s Gojevićem: polaroid – ready-made poezija trenutka. Na onom paradigmatskom, s kraja osamdesetih godina, nalazim se u cirkusu Moire Orfei, a u naručju drhti majmun obučen u kratke hlačice. Na nekidan, za uspomenu i kraj fotoalkemijske seanse snimljenom Gojevićevom nalazim se potpuno sam.