istraživački rad

Standl | Šenoa | Gojević

naslovnica kataloga

naslovnica kataloga

 

tekst: Robert Gojević | 2019

Što je otkriće? Definicija kaže:“ Otkriće je pronalaženje ili utvrđivanje nečeg što postoji, ali je nepoznato ili nepriznato.“ Mučilo me malo kad je u jednom listu u vezi mog rada objavljen naslov: „Senzacionalno otkriće: Šenoa je Standla iz Praga doveo u Zagreb“. Doista nemam nikakvih dokaza da se upravo to dogodilo i ako govorimo o otkriću, onda je otkriće prije svega to što je Ivan Standl u nekoliko navrata fotografirao Augusta Šenou. To je činjenica koju je dobro znala obitelj Šenoa i čuvari nasljedstva, no ista je bila nepoznata povjesničarima fotografije. Što reći o medijskim naslovima? Ako u bilo koju Internet tražilicu upišete riječ „otkriće“ kao što sam to učinio ja, već na prvoj stranici možete pročitati naslove poput nevjerojatno otkriće, spektakularno otkriće, jedinstveno otkriće, i dakako senzacionalno otkriće. Stoga, poznato je kakve naslove traže glavni urednici i vlasnici medija. Bilo bi najbolje zanemariti spomenuti naslov iako ja impliciram kako je August Šenoa uvjerljivo nagovarao Ivana Standla da okuša sreću u Zagrebu. Riječ implicirati nastala od latinskog implicatio znači zaplet; povezanost, a po mom mišljenju u cijeloj priči Šenoa – Standl ima jako puno veza koje u određenim trenucima djeluju previše konkretno da bi ih nazvali slučajnima.

Stare fotografije su vrlo specifični muzejski eksponati. Starim majstorima fotografije u atelijerima je nedostatak svjetla stvarao velike probleme. Zato je bilo nužno modelima iza potiljka stavljati takozvane držače glave kako bi modeli bili dovoljno mirni pri dugoj ekspoziciji. Igrom ironije, danas smo prisiljeni te fotografije skrivati od svijetla, držati ih u tamnim prostorijama kako bi im produžili vijek trajanja. Drugim riječima, skrivamo ih. Kao da ih ponovno vraćamo tamnim komorama u kojima su rođene. Kako onda popularizirati nešto tako lijepo i osjetljivo kad se ne može izložiti i diviti im se kao ostalim muzejskim eksponatima? Taj problem tim više je potenciran u Hrvatskoj koja nema fotografsku baštinu objedinjenu pod jednim krovom. I konačno, mukama tu nije kraj jer vremena su slabe posjećenosti muzejima. To su jedni od ključnih problema zbog kojih je naša rana fotografija zaboravljena. Pojedine ustanove u skladu sa svojim mogućnostima pokušavaju nešto učiniti, ali teška je to borba. U usporedbi sa sadržajem koji su popularni i podržani publikom, rana fotografija nema šanse. Ona je poput nježne biljke u dubokoj sjeni zelenih divova zbog kojih svijetlo do nje ne dospijeva.

Fotografije Augusta Šenoe odličan su primjer nužnosti kvalitetne suradnje svih čuvara fotografske baštine. Živimo u digitalnom dobu u kojem je prava informacija izvor uspješnog poslovanja svih, pa tako i muzeja, a tehnologija nam upravo to omogućuje. Samo o nama ovisi kako ćemo skrivene eksponate približiti potencijalnoj publici koja nije upoznata s njihovim postojanjem. Skoro 140 godina prošlo je od smrti Augusta Šenoe, a do sada nitko nikada nije ozbiljnije proučio njegove fotografije što je naprosto nevjerojatno. To je najbolji pokazatelj, poražavajuća spoznaja, koliko malo ljudi zanima rana hrvatska fotografija i to je, zapravo, zabrinjavajuće. Ne samo radi nužne popularizacije već i zbog ispravnog čuvanja, pohrane i restauracije. Nažalost, gdje nema zanimanja za određenu temu, postoji opasnost od zanemarivanja. Kad bi postojala kuća fotografije, stalni postav započeo bi upravo najranijim fotografijama, postupno se približavajući današnjim danima. Nesređena građa pionira fotografije, kojih nema puno, pokazuje jasnu situaciju i valoriziranje fotografije općenito. Nemamo muzej fotografije, nemamo fotografske galerije, agente, ozbiljne kolekcionare, pa tako ni tržište fotografije. Često čujemo kako su suvremeni fotografi nezadovoljni svojom pozicijom u društvu. Mišljenja sam kako je sadašnje stanje na ovim prostorima uzrokovano neriješenim početkom. Kuća se mora graditi od temelja, a ne od krova.

Kad su stare fotografije štićene i čuvane, skrivene od očiju javnosti, vrlo važno je da budu dostupne na internetu. Upravo je ovaj slučaj dobar primjer, zato što su fotografije Augusta Šenoa na internet stranici Kuća Šenoa potaknule ovo istraživanje. Osim dostupnosti fotografija na internetu nužno je poraditi i na njihovom izlaganju i prezentaciji. Svi bi bili sretni kad bi za izlaganje postojali uvjeti koji štite i čuvaju fotografiju, ali nažalost, to je utopija. Iz tog razloga većina starih fotografija ispisuje se modernim tehnologijama čak i na mjestima na kojima to nije primjereno, čime se po mom mišljenju oduzima duša, pa čak i smisao tih fotografija. Osobno sam vrlo nesretan i nezadovoljan zbog neprimjerenih i loših uvjeta izlaganja koji me prisiljavaju izlagati digitalne ispise umjesto unikatnih, ručno izrađenih fotografija. Nedostatak novca oduvijek je u nas povezan s neprimjerenom valorizacijom fotografije. Tako je to još od najranijih dana fotografije u nas. O vrlo sličnoj situaciji davnih dana piše Vienac 35, izdan 27.8.1870. gdje o Ivanu Standlu između ostaloga piše:

… Ali ovo požrtvovanje zagrebačkoga svjetlopisca zaslužuje obilnu potporu sa strane hrvatskih rodoljuba, koji podupirajuć Standla ugodit će hrvatskoj povjesti i domovini. U svakoj hrvatskoj obitelji iole imućnoj imale bi ležati na stolu ove fotografijske slike, da sinovi i kćeri uče poznavati starine, umotvore i ljepote svoje krasne domovine. Ove slike jesu svakom hrvatskomu ugledniji ures i nakit od bud kakova albuma, jer ako i je hvale vriedno, da nam stoje pred očima slike znanaca i prijatelja, mnogo je častnije, ako razastriemo slike starina i prirodnih krasota svoga doma. Nadje li g. Standl u hrvatskih rodoljuba dosta odaziva: to će on nastaviti ovo toli dično započeto djelo, a za nj imade još dosta predmeta u našoj trojednici.

Veliki hrvatski rodoljubi nisu kupovali fotografije kako bi Ivan Standl nastavio svoj projekt, prvu foto monografiju Hrvatske. Fotografiranje Hrvatske je nažalost moralo biti prekinuto jer je Standlu prijetio bankrot. Ni činjenica što je upravo za taj projekt osvojio medalju u Londonu ništa nije promijenio, a ni dan danas još nije tiskana prva foto monografija Hrvatske. O otužnom stanju i rodoljubima nezainteresiranim za fotografije pisao je i upozoravao August Šenoa u Viencu 20 iz 1875. godine gdje piše:

Od nekoliko godina stoji medju svjetlopisi akademičkog fotografa g. Standla u Ilici izložena velika fotografična slika pokojnog Ivana Perkovca, vrlo vješto izradjena. Prolazeči često kraj nje žalili smo ne jedanput, da slika na suncu stoji, s čega bi se i pokvariti mogla. Žao nam je bilo tim više, jer je to jedina dobra i velika slika toga poštenjaka i rodoljuba, koji se može zvati začetnikom novije naše žurnalistike, komu je fino pero toliko vriedilo u borbi političkoj, koliko sablja dimiskinja na junačkom mejdanu. – Čujemo, da su neki privatni štovatelji pokojnikovi van Zagreba radi tu sliku nabavili za sebe. To ne smie da bude. Velikoj Perkovčevoj slici ima samo jedno mjesto – i to u našem narodnom muzeju. Zato molimo našu akademiju znanosti, neka svom silom nastoji, da se spomenuta slika za muzej nabavi. Perkovac je to časno mjesto zaslužio – i kako zaslužio! – Ne bi li vriedno bilo u muzej smjestiti sliku pokojnoga Demetra, Niemčića, Gaja, Kurelca itd?

Mogli bi očekivati kako nam tehnologija u mnogim stvarima pomaže. Međutim, postoji druga strana medalje. Njenim razvojem fotografija je postala sve jednostavnija i jeftinija. Nagomilavala se cijelo 20. stoljeće, a od pojave digitalne fotografije broj slika u stvarnom i virtualnom svijetu vrtoglavo raste. U tom kontekstu lako je zaboraviti koliko malo fotografija 19. stoljeća imamo, koliko su vrijedne, ali i nepravedno zanemarene.

***

Ivan Standl, uz Franju Pommera i još nekoliko pionira naše fotografije, predmet je mog istraživanja i kolekcionarstva fotografije. Imao sam veliko zadovoljstvo i sreću što sam svojim projektom posvećenom Franji Pommeru sudjelovao, možda čak i potaknuo izložbu posvećenu ovom našem prvom stalnom zagrebačkom fotografu, koji je, slobodno mogu reći, bio zaboravljen. Tom prilikom ustvari, dogodilo se čudo, prekrasna suradnja nekoliko institucija koje su zajedničkim snagama okupile ostavštinu Franje Pommera napravivši vrlo impresivnu izložbu. Moja pitanja napokon su urodila plodom i ja sam konačno dobio uvid u Pommerovu ostavštinu. No, nemiran mi je duh jer ništa manje ne očekujem i za Ivana Standla. Nitko sretniji od mene kada bi se slična suradnja i projekt realizirali i za ovog nenadkriljenog zagrebačkog fotografa. Često me se može čuti kako gunđam o tome kako je nesređena ta naša fotografska ostavština, kako kaskamo s digitalnom arhivom, pristupom tim fotografijama, zaostajemo od ostatka Europe. Ali, budimo iskreni, pas koji laje ne grize. Što bih ja radio kad bi sve bilo kristalno jasno? Bi li sve to meni bilo toliko napeto da situacija nije kakva jest? Bi li moj život bio toliko zanimljiv i bogat da sve to nije upravo tako kako jest, nesređeno?

Fotografije Augusta Šenoe i cjelokupna ostavština obitelji Šenoa odličan su primjer zbog čega je nužno postojanje muzeja fotografije. No, kako ta ideja nažalost još uvijek nije zaživjela, onda barem pokazuju koliko je nužna kvalitetna suradnja raznih ustanova. Teško mi je o ovoj temi pisati jer nisam čovjek iz muzeja i nemam pristup građi koju bi volio upoznati, pa ovim temama pristupam kao fotograf, entuzijast i kolekcionar koji vjerojatno zbog toga slobodnije plete svoju tezu bez konkretnih dokaza. Entuzijast koji je izvan institucijskih ograničenja i rasporeda, neovisan o programima i natječajima, državnim financiranjima – jednostavno želim znati. Ponekad odmah i sad, nestrpljiv u svojoj želji da doznam koliko je to ukupno fotografija Ivana Standla sačuvano, a sve kako bismo mogli proučavati i diviti se njegovim fotografijama. Nadam se kako ću svojom tezom potaknuti institucije na daljnje istraživanje, objavu kvalitetne knjige o njemu i izložbe koju nikad nije imao.

Prva fotografija Augusta Šenoe | prijateljstvo s Ljudevitom Gajem
Ljudevit Gaj zasigurno je bio prva osoba u našoj sredini koja je uvidjela potencijal fotografije u prosvjetiteljstvu. Razlog tome treba tražiti u činjenici što je daleke 1841. godine živio u zgradi (Duga ulica broj 32, danas Radićeva) s vlastitom tiskarom u prizemlju. Samim time bio je vrlo zainteresiran za umnažanje slike koliko i teksta. Njegov projekt iz 1844. godine, knjiga Dogodovština Ilirije Velike okupila je uz ostale stručnjake i zagrebačkog đaka, slikara dagerotipista Leopolda Pexu iz Budima koji je trebao fotografirati Krapinu i Zagreb. Koliko je to bila revolucionarna ideja govori činjenica kako je prva knjiga s fotografijama načinjenim direktnom reprodukcijom, The Pencil of Nature nastala iste te godine, a izradio ju je William Henry Fox Talbot, izumitelj fotografskog procesa poznatog pod imenom Kalotipija. Obzirom da je angažirao dagerotipistu, fotografa koji proizvodi pozitiv koji je nemoguće umnožiti, Gaj je očito bio upoznat s djelom Excursions Daguerriennes, album gravira koji je između 1841. i 1843. objavio optičar i daguerreotipist Noël Paymal Lerebours. Ručne gravure izradili su Frédéric Goupil-Fesquet i Frédéric Martens, a zahvaljujući metodama svog prijatelja Fizeaua, razvio je nekoliko tehnika izravne ili neizravne transformacije ploče s gravurama na ploči kojima su se kopije mogle tiskati u serijama. Upravo ovi podaci govore koliko je Gaj bio ambiciozan i ispred svog vremena ali nažalost, zbog financijskih i političkih razloga nije došlo do tiskanja knjige. Projekt nije realiziran, ali da kojim slučajem jest, a fotografije sačuvane, bio bi to najstariji prikaz Zagreba.

Mladi Šenoa tokom 1850./51. godine relativno se često družio s Ljudevitom Gajem koji mu je dozvolio pristup njegovoj knjižnici u Gospodskoj ulici (današnja Ćirilometodska ulica). Ljudevit Gaj ne samo da je poticao mladog Šenou na čitanje i razgovor na hrvatskom jeziku već je omogućio Šenoi da bude instruktor Gajevom sinu Velimiru, zbog čega je Šenoa često posjećivao Gaja u njegovom ljetnikovcu na današnjem Mirogoju. Nema sumnje da je to druženje ostavilo dubok trag na mladog Šenou koji je bio vrlo zainteresiran za hrvatsku književnost i hrvatske spisatelje. U takvim relativno čestim druženjima nije teško zamisliti njihov razgovor i o neuspjelom projektu Dogodovština Ilirije Velike, pa samim time i važnosti fotografije u prosvjetiteljstvu.
Unatoč tom neuspjehu Ljudevit Gaj dvadesetak godina kasnije potiče jedan drugi projekt zbog kojeg ostaje zapamćen kao najznačajniji u povijesti naše rane fotografije. Prema kratkom osvrtu na život i rad Franje Pommera, prvog stalnog zagrebačkog fotografa, Milan Stahuljak piše kako je inicijativa za snimanje portreta spisatelja pristigla od Ljudevita Gaja i njegova kruga (»Tada dr. Ljudevit Gaj i drugi sklonu našega ›risara‹ da fotografski snimi tadašnje istaknute kulturne radnike i izda Album.«). Budući i same Narodne novine pišu kako je Pommer »prionuo na taj posao samo po nagovoru nekih vèrlih prijatelja naše stvari i iz težnje, da bude bar u nečem koristan našemu narodu« stječemo dojam koliko je Gaj bio uporan i koliko je fotografiju smatrao važnom za prosvjetiteljstvo.

1856. godine Franjo Pommer realizira svoj čuveni projekt Fotografične slike naših narodnih spisateljah, a portreti petnaestorice vèrlih književnikah mora da su snažno dojmili gimnazijalca Šenou. Ne samo što Šenoa samog sebe vidi kao književnika jer je upravo te godine objavio prvu pjesmu „Suze nad grobom Gustava Magjara “, već i zbog priličnog fokusa cijele nacije na portretirane književnike. Slobodno bi mogli reći kako su spisatelji bili „in“u Zagrebu jer su se fotografije po prvi puta u našoj povijesti našle i u slobodnoj prodaji. U to vrijeme August Šenoa je još srednjoškolac, a već je pisao niz pjesama na njemačkom jeziku koje daje uvezati u platno modre boje sa zlatorezom. Svega nekoliko mjeseci nakon Pommerova portretiranja Ljudevita Gaja (a to je vrijeme kada se na prste moglo nabrojati tko si je mogao priuštiti svoj umjetnički fotografski portret), Šenoa samoinicijativno odlučuje pozirati pred objektivom, i to ni manje ni više nego sa spomenutom uvezenom knjižicom kako ne bi bilo nikakve sumnje da je riječ o književniku.

To je iznimno vrijedan portret jer je riječ o vrlo ranoj fotografiji u pozitivu dobivenoj od negativa. Ručno izrađena i kolorirana, otisnuta na slanom papiru. Kao takva neprocjenjiva je, posebno ako uzmemo u obzir kako je unikatna, vrlo vjerojatno izrađena samo u jednom primjerku. Po mom mišljenju, iako bih volio da jest, Augusta Šenou nije portretirao Franjo Pommer. Iako je Pommer kolorirao neke svoje rane, manje uspjele portrete, svi su oni svijetle pozadine i slikarski diskretno, ali vidljivo potpisani. Pozadina portreta Augusta Šenoe je tamna i nema potpisa autora te on kao takav odskače od poznatih nam Pommerovih fotografija. Zato pretpostavljam kako fotografija nije nastala u Zagrebu koji je tada imao samo jedan atelijer već vjerojatno u većem gradu, možda Beču u kojem je zbog velike konkurencije i brojnih atelijera fotografija bila mnogo pristupačnija. No uzmemo li u obzir sudbinu Pommerovih portreta spisatelja od kojih su danas sačuvani samo portreti trojice književnika, i to Babukića, Preradovića i Kukuljevića (Bogovićev portret poznat je jedino iz reprodukcije), ovaj portret Augusta Šenoe na slanom papiru pravo je blago kojim se nitko nije ozbiljnije pozabavio.

Prag 1864 |drugi portret Augusta Šenoe
1859. godine August dobiva stipendiju biskupa Strossmayera (300 forinti godišnje) i odlazi na studij prava u Prag. Iste godine pariški fotograf André Adolphe Eugène Disdéri portretira cara Napoleona III zahvaljujući čemu naglo popularizira svoj patentirani mali format fotografije poznat pod imenom Carte de visite. Fotografija tog formata konačno je postala svojom cijenom dostupna širokim masama pa se pojavljuje takozvana “cardomania” koja zahvaća sve krajeve svijeta.

August Šenoa u javnosti je postao poznat kao novinar, pišući za “Prozor” kao dopisnik iz Praga, no bio je iznimno dobro informiran što se u Zagrebu događalo. Ustvari bio je toliko dobro informiran da je 1862. godine ostvario temelje za razvoj hrvatskog feljtona, koji je postao i žanr. Pišući seriju feljtona pod imenom “Zagrebulje” komentirao je aktualne događaje u svakodnevici Zagreba. Vjerojatno je jedva dočekao te godine posjetiti Zagreb kako bi za “Hlas” napisao članak o dolasku prvog vlaka iz Beča u Zagreb, a zasigurno nije mu promakla ni vijest kako je Franjo Pommer prvi uveo ovaj popularni format fotografije, kao i vijest o par novootvorenih stalnih atelijera u centru Zagreba.

Zastanemo li na trenutak i razmislimo o čovjeku koji će postati “najzagrebačkiji” hrvatski književnik, o mladom čovjeku daleko od doma i obitelji, nije teško zamisliti kako je često nostalgično razmišljao i sanjario o Zagrebu o kojem je toliko pisao. Zasigurno je u Pragu viđao mnoge fotografske atelijere, a u njihovim izlozima, uz portrete, i fotografije lijepih veduta velikog Praga. U Zagrebu takvih fotografija nije bilo u ponudi jer ih nitko nije ni radio. U to vrijeme Zagreb je fotografirao samo Julius Hühn, ali isključivo za potrebe svoje litografske tiskare i papirnice. Njegove fotografije nisu bile u slobodnoj prodaji, a Ludwig Schwoiser prvi album sa zagrebačkim motivima tek će krenuti raditi i objelodaniti za dvije godine. To je vrijeme kada je bila uobičajena praksa slanja obiteljskih fotografija, a briljantni um Augusta Šenoe sigurno je želio imati fotografiju svog voljenog Zagreba kako bi ublažio nostalgiju. Leži li u tome sjeme možebitnog nagovaranja Šenoe da jedan praški fotograf dođe u Zagreb kako bi ispunio tu prazninu u ponudi fotografije? Franjo Pommer u Zagreb je došao iz Danske, Julius Hühn iz Njemačke , Ludwig Schwoiser nepoznatog porijekla, Mayer György iz Mađarske. Zašto ne bi Čeh došao iz Praga? Novinar koji je svjestan moći pisane riječi, novinar čija se riječ umnožava, pisac kojem je Ljudevit Gaj još prije mnogo godina u glavu usadio ideju prosvjetiteljske fotografije, zasigurno je razmišljao i o umnožavanju slike.

Konačno, 1864. godine u Pragu, August Šenoa ponovno se fotografira i to upravo u novom malom formatu. Iako je bio u velikim financijskim problemima to ga nije spriječilo jer je taj portret zasigurno bio nekoliko puta jeftiniji od njegove prve fotografije. Šenoa je pozirao u ilirskoj surki iako se Ilirski pokret ugasio već davne 1843., kad je bečki dvor, u strahu od jedinstvenog nastupanja južnih Slavena unutar Monarhije, zabranio uporabu ilirskog imena. No, to je i godina kada je Ivan Perkovac zapamćen kao prvi od novinara osuđen na čak osam mjeseci zatvora, i to zbog otkrivanja istine o mutnim poslovima Ljudevita Gaja. Teško je pretpostaviti kako je novinar Šenoa primio tu vijest o nekad utjecajnom vođi ilirskog pokreta s kojim je bio prijatelj. Međutim, to je doba njegovog buntovništva zbog kojeg već ima policijski dosje i u velikim je financijskim problemima, što će na koncu sljedeće godine dovesti do gubitka potpore oca Aloisa i stipendije biskupa Strossmayera koji mu je namijenio posao (profesuru) na budućem zagrebačkom sveučilištu. Šenoa puno piše, prevodi, odlazi u kazalište, tako da je njegovo poziranje u ilirskoj surki simbol pisanja i razmišljanja hrvatskog narodnog preporoda bez obzira na Gajev pad ugleda. On ponosno pozira i fotografiju posvećuje bratu Aurelu. Fotografija je nastala početkom 1864. godine u atelijeru T. Chramosta na adresi „Václavské náměstí, ćíslo 784-II“ u Pragu. Zanimljivo kako je ovom atelijeru nemoguće ući u trag. Nisam pronašao nikakav podatak i niti jednu drugu fotografiju tog atelijera. Zbog toga mi je jedino preostalo svoju potragu malo proširiti ne bi li pronašao nešto drugo što bi moglo objasniti tu tišinu. Václavske náměstí (Trg Venceslava ) središte su u Novom gradu Praga, koji je bio brižljivo isplaniran i svoj je razvoj započeo u 14. stoljeću za vladavine Karla IV. Jedan je od glavnih gradskih trgova i središte poslovne i kulturne zajednice. Tamo su se dogodili brojni povijesni događaji, a to je tradicionalno okruženje za demonstracije, proslave i druga javna okupljanja. To je mjesto s najprometnijim pješačkim prometom u cijeloj državi. Náměstí su duge 750 metara i široke 60 metara, a prostor obiluje restoranima, trgovinama, barovima, hotelima i trgovinama.

Obzirom na promet i živost trga, atelijer na toj lokaciji bio je odličan izbor, pa se s pravom pitamo kako to da ne pronalazimo nikakve informacije o njemu. Trebalo mi je poprilično vremena da taj misterij malo rasvijetlim. Nema sumnje, bio je to novi atelijer jer otisak na poleđini kartona fotografije je poprilično skroman. Svojim oblikom i otiskom gotovo da više izgleda kao pečat, a ne litografski otisak na kartonu. Slova nisu ujednačeno otisnuta. Pod velikim uvećanjem vidljivo je kako su neki dijelovi slova lošije i bljeđe otisnuti od drugih. Kod natpisa „V PRAZE“ slovo „P“ se ni ne vidi. Također, broj 4 u broju 784 manji je i malo nakošen, prilično neuredno izrađen. Cijeli taj amblem kvalitetom nije na visokom nivou, posebno u usporedbi s ostalim fotografijama iz tog doba. Na osnovi toga mogli bi zaključiti kako je atelijer bio relativno nov i nije dočekao stabilno poslovanje s kvalitetnijim amblemom na poleđini kartona.

Nije mi trebalo dugo vremena da otkrijem koji je razlog propasti atelijera u kojem je portretiran August Šenoa. Ime tog razloga je Hynek Fiedler (1836-1870), slikar i fotograf. Od listopada 1854. studirao je na Akademiji slikarstva u Pragu, 1858.-62. na Akademiji u Beču. 1863. kao slikar postao je član Umělecká beseda. Praktično obrazovanje fotografije stekao je od profesora Schnausa u Jeni. Pokušao je uspjeti na novom polju zajedno sa svojim kolegom s akademije Adolfom Pechom u Píseku 1863., radeći nekoliko mjeseci u gostionici Golden Star, da bi ubrzo pred nadolazećom zimom prekinuli svoj fotografski rad. Hynek Fiedler živio je u Pragu na Venceslasovom trgu br. 784 (dakle, adresa s istim brojem kao na poleđini Šenoine fotografije), gdje je njegov bivši pratitelj i razrednik Adolf Pech najavio otvaranje novog foto atelijera (koji će biti jedan kućni broj manje, na Venceslasovom trgu br. 783). Pech je u tome uspio 6. svibnja 1864. godine, a s njim je vjerojatno radio i Fiedler. Kad se Pech nakon godinu dana službeno odrekao svog fotografskog posla, Fiedler se 24. ožujka 1865. prijavio za posao s fotografijama. To je učinjeno u roku od tjedan dana. Uspjeh foto studija i sretan život obitelji prekinula je neočekivana smrt Hyneka Fiedlera u dobi od samo 34 godine. 19-godišnja trudna udovica s dva mala sina odlučila je voditi atelijer svog supruga pod originalnim imenom.

Koliko je studio bio uspješan? Pronašao sam čak 6 vrsta dekora poleđine njegovih fotografija što ukazuje na prilično dobar i uspješan posao. Jedna fotografija iz 1865. godine prikazuje čovjeka u uniformi ispred oslikane pozadine, prilično slična portretu Augusta Šenoe, i mogu reći kako se radi o kvalitetnijoj izradi. Čak sam uspio pronaći i fotografiju iz 1868. godine na kojoj je Hynek Fiedler u društvu ispred svog atelijera. Drugim riječima, za razliku od atelijera na Venceslasovom trgu br. 784, ovaj na adresi Venceslasovom trgu br. 783 očito je bio uspješniji, opstao i ostavio traga o svom postojanju.

Dolazak Ivana Standla u Zagreb
S pravom se pitamo odakle se odjednom Ivan Standl stvorio u Zagrebu. Mi ustvari o njegovom životu prije dolaska u Zagreb, okolnostima i razlogu tog dolaska ne znamo apsolutno ništa. Standl je po kazivanju matičnih knjiga i Gjure Szabe rođen u Pragu 27. listopada 1832. godine. U Pragu je završio tehničku školu i započeo s fotografskim radom. I to je sve! Kad je Ivan Standl počeo fotografirati i zašto se odlučio odseliti iz Praga te okušati sreću u tada malom Zagrebu ostala je misterija. August Šenoa u to vrijeme je bio u Pragu, a na osnovi nekih pokazatelja i kontakata njih dvojice kasnije, bez obzira na nepostojeće pisane dokaze, ne čini se nevjerojatnim i nemogućim da je njihovo druženje započelo u Pragu, a ne u Zagrebu. Budući nemamo nikakvog zapisa o Standlovom djelovanju ili njegovom atelijeru u Pragu, možemo pretpostaviti kako nije imao novac za vlastiti atelijer koji bi nosio njegovo ime. Budući je u Zagreb došao kao iskusan fotograf, nema sumnje da je u nekom ili nekim atelijerima izučio zanat. Je li moguće da je bio zaposlen ili radio kao pomoćnik upravo u atelijeru na Venceslasovom trgu br. 784? Teško je to reći. Fotografija Šenoe snimljena u Pragu stilski ne odgovara Ivanu Standlu. No za teoriju po kojoj je Šenoa nagovorio Standla da dođe u Zagreb nije ni ključno da je upravo Standl fotografirao Šenoin portret. Šenoa koji je godinama živio u Pragu mogao je Standla upoznati bilo kad i u bilo kojim okolnostima.

August Šenoa, kako sam već spomenuo, imao je dobar argument zašto bi Ivan Standl okušao svoju sreću u Zagrebu, ali ostalo je pitanje zbog čega bi on poslušao i vjerovao Šenoi? August Šenoa je po ocu imao češko porijeklo. Izvorno prezime njegove obitelji glasilo je Schöynoha što je germanizirano u Schönoa. Tijekom studija u Pragu oko 1860. godine po prvi put je službeno naveden s pohrvaćenim prezimenom Šenoa. Možda je Standl zbog Šenoinog porijekla lakše prihvatio prijedlog. Prag je dolaskom Šenoe imao blizu 200.000 stanovnika, dok je Zagreb imao jedva 20.000. Samim time za očekivati je kako je Prag u to vrijeme imao minimalno deset puta više stalnih atelijera, a to bi po slobodnoj procjeni bilo otprilike 50 fotografskih atelijera. Zagreb je stoga nudio puno više otvorenih opcija nego li Prag, ako se držimo one kako je bolje biti prvi u selu nego zadnji u gradu. Šenoa je zasigurno bio vrlo iskren i uvjerljiv u svom opisu i potencijalu grada Zagreba kojeg je toliko volio. Dakako, ima se što fotografirati u Hrvatskoj, a iskusan fotograf mogao bi iskoristiti priliku i istaknuti se, posebno potencijalnim projektima koje ostali fotografi nisu prepoznali. Osim toga jedan poseban događaj diktirao je zašto je baš tada bilo idealno vrijeme za to. Prva dalmatinsko-hrvatska-slavonska gospodarska izložba u Zagrebu trebala se održati od kolovoza do listopada 1864. godine. Na toj izložbi predstavit će se čak 3865 izlagača iz uže Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, a među njima po prvi puta narodu će se predstaviti i malobrojni fotografi. To su bila vremena kada su se fotografi relativno često selili u potrazi za boljim životom, pa Standlov pokušaj u Zagrebu nije nužno značio stalni ostanak. Ono što je bilo ključno za njegov novi početak bio je plasman, rezultat natječaja. Dobar uspjeh na natječaju bila bi mu odskočna daska za karijeru u Zagrebu. Neuspjeh možda i povratak u Prag.

Nada Grčević objavila je tezu kako je Ivan Standl u Zagreb stigao krajem 1864. godine neposredno prije prve gospodarske izložbe jer njegovo ime nije bilo navedeno u katalogu izložbe, a osvojio je nagradu. U prilog toj tezi idu i njegove najranije sačuvane fotografije koje sve na poleđini sadrže otisnutu medalju spomenute nagrade. Pri tome ne smijemo zaboraviti koliko je taj poduhvat bio zahtjevan. Dolaskom iz Praga u Zagreb odmah je morao pronaći neki atelijer i iznajmiti ga te fotografirati kako bi fotografije predao na natječaj koji je praktički već bio zatvoren. Sve to iziskivalo je ne samo poveću količinu novca već i pomoć na licu mjesta. Budući je August Šenoa ostao u Pragu, po mom mišljenju sve to mogla je organizirati samo jedna vrlo utjecajna osoba, ni manje ni više nego Josip Juraj Strossmayer (1815.-1905.), đakovački biskup, političar i Šenoin mecena koji je od 1860. surađivao s češkim političarima. Upravo su te njegove aktivnosti dovele da Strossmayer bude izabran počasnim građaninom Praga, gdje je dobio i trg sa svojim imenom. Dakle, predak Augusta Šenoe bio je Čeh iz Časlava nedaleko Praga i prezivao se Schöynoha, a od 1859. do 1865. godine Šenoa studira u Pragu zahvaljujući Strossmayerovoj stipendiji. Kad se malo zagrebe po površini, skrivena češko-hrvatska mreža postaje jasnija i smislenija. Nagrada osvojena na Gospodarskoj izložbi obilježava sam početak fotografskog rada Ivana Standla u Zagrebu i samostalno krasi poleđine njegovih fotografija punih sedam godina. Već sljedeće godine Ivan Standl kreće na svoje prvo terensko snimanje, Jurandvor na otok Krk, kako bi fotografirao Bašćansku ploču. Ta fotografija trebala je pomoći čitanju i prijevodu glagoljskog teksta ispisanog na ploči. Zanimljivo, na to ga je snimanje uputio Franjo Rački, osoba preko koje je August Šenoa pismima iz Praga komunicirao s biskupom Strossmayerom. Stoga to snimanje Bašćanske ploče kao da je rezultat prijašnjih razgovora, s jedne strane Augusta Šenoe i Ivana Standla, a s druge Franje Račkog i Josip Juraj Strossmayera. August Šenoa u travnju 1866. godine vraća se u Zagreb i ulazi u redakciju “Pozora”. U isto vrijeme Standl portretira zastupnike Hrvatskog sabora, Franju Račkoga, Josipa Juraja Strossmayera, Mihovila Pavlinovića, Mihu Klaića, Matiju Mrazovića i brojne druge. Vjerujem da u to vrijeme portretira i Augusta Šenou, ali nažalost, fotografija koja mi je to trebala potvrditi u tom trenutku bila je odlijepljena od kartona pa nisam mogao potvrditi autorstvo atelijera u kojem je snimljen.

Augusta Šenoa i obitelj na fotografijama Ivana Standla
Na web stranici Kuća Šenoa pronašao sam nekoliko fotografija Augusta Šenoe. Iako je uz fotografije bila napisana godina fotografiranja, nijedna nažalost nije imala navedeno ime autora. Samo jedan portret bio mi je poznat od prije, portret iz knjige „Povijest hrvatske fotografije devetnaestog stoljeća“ nedavno preminule Nade Grčević. Riječ je o fotografiji iz 1880. godine koji je napravio Ivan Standl neposredno prije smrt Augusta Šenoe. Međutim, neke od fotografija na toj stranici, na osnovi interijera, prepoznao sam kao fotografije Ivana Standla. Bilo mi je vrlo čudno što je Nada Grčević spomenula ime Augusta Šenoe samo jednom i to samo u nabrajanju uz ostale poznate portretirane osobe. Time se stječe dojam kako između fotografa i modela više od tog jednog kontakta nije ni bilo. Ukoliko cijenjena Nada Grčević, koja je bila najbolji poznavatelj naše fotografije 19. stoljeća, nije istakla Šenou kao češćeg Standlovog modela, odlučio sam provjeriti zna li možda nešto više dr. sc. Hrvoje Gržina, današnji najbolji poznavatelj djela Ivana Standla. On u svom novom tekstu o Ivanu Standlu objavljenom 2018. pod naslov “NENADKRILJENI ZAGREBAČKI FOTOGRAF – PRILOZI O ŽIVOTU I RADU IVANA STANDLA“ Augusta Šenou nije spomenuo nijedanput. Ponadao sam se možda konkretnijoj informaciji u direktnoj komunikaciji, ali nažalost ništa više nisam doznao ni u dopisivanju s njim. Napisao mi je kako mu nije poznata nikakav povezanost između Augusta Šenoe i Ivana Standla. Kako sam na web stranici Kuća Šenoa vidio par fotografija koje sam sa sigurnošću mogao pripisati Ivanu Standlu, cijeli slučaj me jako zaintrigirao. Bilo mi je čudno što nitko tome do sada nije posvetio više pažnje. Pretpostavio sam kako je razlog tome što fotografije nisu bile dio muzejskih arhiva već obiteljsko vlasništvo Šenoinih nasljednika. Sve u svemu, jedva sam čekao provjeriti fotografije s web stranice Kuće Šenoa s onim iz vlastite kolekcije kako bih postao 100% siguran kako im je autor Ivan Standl.

Od ukupno devet fotografija na stranici https://kuca.senoa.eu/obitelj-senoa/august-senoa, pažnju mi je privuklo njih nekoliko. Prvu bih istaknuo fotografiju Slave pl. Ištvanić, kćeri Đure pl. Ištvanića, velikogoričkog bilježnika i asesora (suca porotnika) koju je August Šenoa upoznao 31. siječnja 1867. na balu u Velikoj Gorici u svratištu “Biela ruža“. Iako se par na Uskrs zaručio, vjenčanje je bilo uvjetovano ozbiljnijim poslom kojim bi Šenoa mogao pristojno živjeti i uzdržavati obitelj. Nema sumnje, fotografiju Slave iz tog doba snimio je Ivan Standl. Tu fotografiju bilo mi je najlakše pripisati Standlu jer identičan interijer nalazi se na jednoj od najneobičnijih njegovih fotografija u mojoj kolekciji. Riječ je o jedinoj poznatoj fotografiji Ivana Standla formata Carte de visite koja nema otisnute medalje na poleđini kartona. 1867. godine snimljen je portret i Augusta Šenoe, ali samo lice, bez dekorativnih elemenata. Portret ima vinjetu kojom se pozadina portreta svjetlinom spaja s neutralnim rubom fotografije. Bio je to tipičan stil portretiranja koji se u to vrijeme mogao izraditi u svim zagrebačkim atelijerima, pa tu fotografiju nisam mogao sa sigurnošću pripisati Standlu. Sljedeća fotografija je iz 1873. godine i prikazuje cijelu obitelj Šenoa, Augusta i Slavu s djecom – Milan, Draga i Stanko u atelijerskom okruženju s dekorativnim elementima, tepih, zavjesa i komoda koje sam također pronašao na fotografijama Ivana Standla iz moje kolekcije. Konačno, fotografija iz 1875. godine prikazuje Augusta Šenou kako sjedi i čita, a stol, stolicu i tepih također sam pronašao na fotografijama Ivana Standla iz moje kolekcije. I za kraj, preostao je još samo jedan portret Augusta Šenoe iz 1877. godine na kojem je prikazano samo lice bez dekorativnih elemenata iz atelijera, slično onoj iz 1867. godine. Budući je i za nju bilo nemoguće utvrditi gdje je fotografirana, bilo mi je preostalo čekati kako bih dobio uvid u poleđinu fotografije kako bih rasvijetlio ovaj misterij.

Kuća Šenoa i albumi
Obzirom na moje otkriće odlučio sam kontaktirati Jasminu Reis,“čuvaricu baštine Augusta Šenoe i njegove obitelji” iz Kuću Šenoa kako bi mogao doznati više informacija jer su fotografije na webu bile čudno izrezane i bez kartona. Odgovor je bio mnogo brži od očekivanog i poprilično razočaravajući jer se ispostavilo da su fotografije zalijepljene u album. Netko, nekada u nekom trenutku učinio je nešto ne toliko neuobičajeno za 20. stoljeće kad su fotografije postale jeftine i masovne. Fotografije više nisu bile lijepljene na karton, pa su se lijepile u album, a one stare odvajale se od kartona i lijepile pored novih. Bio sam uistinu razočaran jer nisam mogao nastaviti svoje istraživanje. Srećom stvorilo se novo prijateljstvo između gospođe Jasmine Reis i mene. Telefonski sam iznio svoju tezu, a na moje oduševljenje Jasmina je spomenula ljubavno pismo Augusta svojoj zaručnici Slavi. U njemu Šenoa spominje odlazak u tamnu komoru fotografa koji je portretirao njegovu zaručnicu. Iako se u pismu ne spominje ime fotografa sasvim je jasno kako je riječ o Ivanu Standlu jer sam tu fotografiju već prepoznao po njegovoj dekoraciji. Na moje oduševljenje što postoji zapis iz 1867. godine o Standlovoj tamnoj komori, doznajem kako se u pismu spominju tri fotografije koje je razvijao u društvu Augusta Šenoe. Jasmina mi je rekla kako se u njihovom albumu s lijepljenim fotografijama nalaze sve tri spomenute fotografije. Kao fotograf koji poznaje i koristi isti proces izrade albumin fotografije koji je koristio i Ivan Standl, sa sigurnošću i iskustvom mogu reći kako je glavobolja Augusta Šenoe koju spominje u pismu nastala od kemikalija (ljetno doba) u tamnoj komori. Šenoa se nije mogao tako kratko zadržati unutra kako se stječe dojam u pismu. Šenoa očito nije želio zamarati svoju ljubav nepotrebnim detaljima. Proces izrade nije jednostavan i brz. U mom slučaju kad bih izrađivao tri različite fotografije trebalo bi mi sat – dva. No, ono što je najvažnije za ovo istraživanje je pristup tamnoj komori fotografa. Taj podatak govori samo jedno. Njih dvojica nisu bili tek poznanici. Fotograf je iznimno izbirljiv oko toga koga pušta u svoju tamnu komoru. To je vrlo intiman prostor nedostupan uobičajenim klijentima. To je prostor u koji fotografi ne puštaju nikog osim ako se ne radi o nekom posebnom. Koliko je meni poznato, to je prvo spominjanje tamne komore iz tako ranog perioda povijesti hrvatske fotografije. Samo pismo nije nepoznanica jer su ga pročitali mnogi, ali nitko nije obraćao pozornosti na tamnu komoru. Možda zbog toga što se u pismu ne govori o kojem je konkretno fotografu riječ.

Zagreb 27.08.1867.
Sladka dušo moja!
Oprosti mi što ti prije nepisah; od vrućine sam ti na pol mrtav, a glava hoće da mi pukne. Prije svega da ti kažem, bio sam kod fotografa pa sam zbilja vidio milu sliku mojega dragoga anđelčića. Bio bi ju odmah poljubio i jednu i drugu i treću, al na moju nesreću močio ju je fotograf u njekakvoj vodi. Ah kad sam to milo djevojče vidio, kad sam pomislio, da je to moja djevojka, onda sam tek bio sretan i presretan.
Danas ćeš dobiti slike, pa mi ih odmah pošlji – jesi li čula odmah i to sve tri slike – svakako. Slike su dobre, prave slike moje dragice. Piši mi mnogo, kako ti je, šta radiš? Hoću li skoro doći ne mogu ti pravo kazati. Uzdaj se u ostalom u pomoć božju i moju ljubav. Ako bog da, bit će drugi mjesec naša sreća riešena. O tom dakako nekazuj nikomu ništa. Ako se izpuni čemu se nadam, slavit ćemo svatbu prije nove godine. Pozdravi sve, sto putah te cjelujem u liepo lice. Ostaj s bogom dušo!

tvoj vierni August
Zagreb
Blagorodnoj gospodični
Slavici Ištvaničevoj
na
Vel.Gorici

Komunikacija Jasmine Reis i mene intenzivirala se pa su ona i njen suprug za par dana osobno mi donijeli albume kako bi ih nastavio proučavati. U albumu je bilo više fotografija nego li sam očekivao. Međutim, već tokom prvog detaljnijeg pregleda albuma s Šenoinim fotografijama uočio sam neke nepravilnosti i greške. Uz portret Augusta Šenoe iz 1867. godine čije autorstvo mi je bilo upitno, a za koje sam pretpostavljao da je Standlov, nalazio se izrezani kartonski amblem atelijera Ferde Kellemena. Iskreno, bilo mi je to malo čudno, pogotovo kad sam prelistao cijeli album. Bila je to jedna jedina fotografija tog fotografa u cijelom albumu. Odmah sam se pitao zbog čega bi prva zagrebačka fotografija Augusta Šenoe bile iz atelijera Kellemen? Imati pristup tamnoj komori Standla, fotografa nagrađenog prvom nagradom na Gospodarskoj izložbi 1864. godine, a fotografirati se kod potpuno novog i nepoznatog fotografa koji je tek došao u Zagreb, jednostavno nije imalo smisla. Osim toga, iako je Kellemen fotografsku karijeru u Zagrebu započeo 1867. godine, ona je bila u zajednici s fotografom A. Weinwurnom. Nije poznato koliko je to partnerstvo trajalo jer nema nikakvih zapisa o tome. Po svemu sudeći nije trajalo dugo jer je posao preuzeo Kellemen i samostalno nastavio raditi na istoj adresi „dolnoj Ilici, Velika fotografička sala“ sve do 1879. godine. Međutim, vrlo je mala vjerojatnost da je partnerstvo trajalo tako kratko da bi Kellemen iste godine započeo samostalno djelovati i promijenio poleđinu karte kakva je nalijepljena uz portret Augusta Šenoe. Drugim riječima, uz portret Šenoe iz 1867. godine, pod uvjetom da je stvarno tamo i nastala, trebao je biti nalijepljen amblem koji je nosio naslov „Weinwurnom & Kelleman“. No, da bi potvrdio kako se radi stvarno o grešci, trebala mi je još poneka greška kao potvrda. Pronašao sam je brže nego li sam očekivao.

Fotografija Slave koju sam prvu povezao s atelijerom Standl pored sebe ima zalijepljen amblem Varaždinskog atelijera iako bi on trebao po svemu sudeći biti zalijepljen uz fotografiju iznad. Dvije od tri fotografija koje se spominju u ljubavnom pismu imaju ispravan amblem Standlovog atelijera iz Ilice 747 (danas Ilica br. 34), a preostalih osam potpuno krive ambleme. To je posebno očito kod novijih fotografija, posebno one iz 1880. godine kabinet formata, nešto većih dimenzija od uobičajenog malog CDV formata. Standl ih je u to doba redovito izrađivao, ali nažalost ta fotografija ne samo da je odlijepljena od kartona već je i kružno izrezana. Vjerojatno je neko vrijeme bila uokvirena u okrugloj rami. Pravim čudom, pri prvom posjetu Kući Šenoa pronašao sam originalni karton te fotografije među fotografskim aparatima Šenoinih sinova. Okrugli portret Šenoe u albumu pokrio sam okruglo izrezanim kartonom atelijera Ivan Standl, i poklapanje je bilo savršeno. Sve u svemu, postalo je jasno kako se na ambleme prilijepljene pored fotografija ne možemo osloniti kao vjerodostojne pokazatelje. Osoba koja je lijepila album možda nije ista osoba koja je odvajala fotografije od kartona, a vrlo vjerojatno vrijeme odvajanja i lijepljenja također nije isto? To je jedino objašnjenje zašto su krivi amblemi pored fotografija. Kao da je osoba samo po sjećanju, vlastitom ili tuđem, lijepila fotografije u album ne zamarajući se previše oko detalja i preciznosti.

Susjedi i prijatelji iz Mesničke ulice
Sada sam već postao uvjeren kako su svi portreti Augusta Šenoe snimljeni u Zagrebu ustvari fotografije istog fotografa. Ivan Standl 1874. godine promijenio je adresu ateljea te je prešao iz Ilice u Mesničku ulicu br. 9, gdje je ostao raditi do kraja života. Novostečeni naslov »fotograf Jugoslavenske academije« koji je osvojio početkom 1874. godine otisnuo je na poleđine novih kartona atelijera u Mesničkoj 9. Zanimljivo kako je neposrednu akciju za osnivanje te Akademije u Zagrebu ni manje ni više započeo upravo đakovačko-srijemski biskup Josip Juraj Strossmayer 1860. godine. U to vrijeme August i Slava Šenoa živjeli su u Pivskoj ulici 8 (danas Basaričekova – kamo je August adresirao pismo Slavi iz Kraljevice 1874.), zatim u Visokoj ulici (kuća Ivana Zajca) i konačno u Mesničkoj ulici, nedaleko atelijera Ivana Standla.

U jutro 9. studenog 1880. godine Zagreb je zadesio potres. August Šenoa doživio ga je u svom stanu na prvom katu u Mesničkoj ulici 34. Stradanje Zagreba Šenoa je teško podnio o čemu svjedoče njegovi feljtoni „Zagrebulje“ koje objavljuje u „Viencu“, intervjui žene Slave i dnevnik sina Milana. Danonoćno je August Šenoa kao gradski senator obilazio grad, penjući se na razrušene tavane i spuštao u podrume. Popisivao je štetu na kulturno-povijesnim spomenicima, pisao prijedloge magistratu koja bi zdanja trebalo srušiti, a koja popraviti. Bio je duhom i tijelom potpuno uključen u zbivanja, zbog čega se prehladio i vrlo ozbiljno narušio svoje zdravlje. Napisao je “Pokvario sam se za vrijeme potresa“. Za zasluge u pomaganju građanima i saniranju štete na zgradama nakon potresa August Šenoa dobiva Priznanje njegovog carskog i kraljevskog veličanstva Franje Josipa, a zatim postaje i počasni građanin Grada Zagreba.
Nema sumnje, Ivan Standl družio se u to vrijeme s Augustom Šenoom. Živjeli su u istoj ulici, bili su susjedi. Zasigurno je upravo August Šenoa davao smjernice koje građevine da Ivan Standl zabilježi svojim fotoaparatom, a iste godine Standl je izdao album naslova “Slike zagrebačkog potresa od 9. studenog 1880.”.
O tim fotografijama August Šenoa je napisao:
„ I mi ćemo čitaocima privesti pred oči niz slika, većinom po fotografijama revnoga akademičkoga svjetlopisca g. Ivana Standla, neka se potomci sjećaju tih strašnih dana.“
No Augustovo zdravstveno stanje tokom cijele 1881. godine bivalo je sve lošije. Zbog bolesti koju je zadobio nakon potresa nastupile su komplikacije. No, unatoč vrlo lošem zdravstvenom stanju, svakodnevno piše “Kletvu” sjedeći u svom omiljenom naslonjaču, a kada to više nije mogao diktirao je ženi Slavi i sinu Milanu. Nakon duge i teške bolesti umro je 13. prosinca 1881. godine navršivši tek 43. godinu života.
S obzirom na bogatu ostavštinu fotografa Ivana Standla, mi o njegovom životu, zapravo, znamo jako malo. Otkriće i detalji koji puno govore o Standlu mali su djelić biografije Augusta Šenoe. Ipak, vrlo su važni jer nam pokazuju lik i lice samog Šenoe, njegove obitelji i njegovog vremena. August Šenoa se više puta fotografirao u ateljeu Ivana Standla, i to je zanimljiva, a za povijest hrvatske fotografije i vrlo važna činjenica. Ako malo bolje razmislim, fotografirao se Šenoa kod Standla više od bilo koje poznate osobe svog vremena. Možda, no to ne možemo sa sigurnošću provjeriti jer još uvijek nemamo jedinstvenu bazu fotografija Ivana Standla. Činjenica kako nitko od povjesničara nije primijetio i naglasio ovo posebna je tema. Moja je pažnja bila usmjerena na neke sporedne detalje i događaje koji su se na kraju složili kao lego kockice. Među najvažnijim pisanim dokumentima svakako je ljubavno pismo Augusta Šenoe svojoj zaručnici Slavi. Prvi zapis u povijesti koji govori o tamnoj komori atelijera iz sredine 19. stoljeća nije velika i neobjavljena tajna, već detalj čiji kontekst povjesničare očito nije previše zanimao. Bila je važna ljubavna priča, romansa, dok je činjenica da je Šenoa imao pristup tamnoj komori nekog fotografa zanemarena. Pitanje je koliko je povjesničara i voditelja muzejskih zbirki bilo u tamnoj komori fotografa koji koristi povijesni proces fotografiranja tog doba? Koliko njih su povjesničari fotografije koji poznaju procese i način izrade pozitiva i negativa na praktičnoj razini?

Zapravo, dokaza kako je August Šenoa odgovoran za dolazak Ivana Standla u Zagreb nema. Međutim, činjenica je da su po povratku Augusta Šenoe iz Praga, on i Standl bili u redovitim kontaktima, i to je pobudilo moje zanimanje za mogući scenarij iz Praga. Ima li to smisla, vrijeme će pokazati. Vidim dvojicu prijatelja koji se povremeno druže, razgovaraju na hrvatskom i češkom, razgovaraju o Pragu, o Zagrebu i Hrvatskoj, postaju susjedi iz Mesničke ulice. Zamišljam zainteresiranog i uzbuđenog Šenou koji pregledava Standlove albume, ponosan što su se njegove vizije i prijedlozi ostvarili, što Zagreb napokon ima fotografa na terenu. Osjećaj sreće i ispunjenosti. Poseban osjećaj poznat samo onom tko se sam okušao u sličnom poduhvatu snimanja na određenoj, unaprijed planiranoj lokaciji. Taj ushit može razumjeti samo fotograf koji je u vrijeme mobitela i digitalnih kamera spreman strpati u auto, za današnje vrijeme, doista veliku kameru, brdo različite opreme i kemikalije te potrošiti nekoliko sati ili pola dana za jednu jedinu fotografiju. Pritom je zanimljivo zamišljati kako je bilo Ivanu Standlu koji nije imao automobil, već je Hrvatsku proputovao putujući kočijom. Ovaj je scenarij neshvatljiv osobi koja nema iskustvo takvog načina fotografiranja.

ZAKLJUČAK
U radu i trudu obitelji Reis iz Kuće Šenoa prepoznao sam entuzijazam koji je glavni pokretač mog vlastitog rada. Kako bih podržao njihov veliki trud, odlučio sam ručno, u prirodnoj veličini originala, izraditi fotografije za izložbu „Standl | Šenoa | Gojević“. Riječ je o istom povijesnom fotografskom procesu kojem je August Šenoa svjedočio daleke 1867. godine u tamnoj komori atelijera Ivana Standla. Ovo je po prvi puta kako se albuminske fotografije Augusta Šenoe i obitelji koje je fotografirao i izradio Ivan Standl, ponovno, nakon 150 godina, stvaraju na identičan način. Uz sve prekrasne predmete obitelji Šenoa koje možemo vidjeti u Kući Šenoa, fotografije na zidovima zaslužuju biti unikatne i ručno izrađene poput originala koji se brižno čuvaju. Kuća Šenoa više je nego dostojna tih fotografija, pa im ih s velikim zadovoljstvom poklanjam kao znak našeg prijateljstva i povjerenja što su mi omogućili moje istraživanje.

 

 

poleđina kataloga