Standl/Šenoa/Gojević

O jednoj ženi, ljubavnom pismu i starim albumima fotografija

Kakve veze imaju Standl, Šenoa i Gojević?

Tekst: Draženka Jalšić Ernečić
Fotografije © Robert Gojević, Ivan Standl | unikatne ručno izrađene albuminske fotografije
Zagreb, 27. 10. 2019.

STRAST PREMA FOTOGRAFIJI I ISTRAŽIVAČKI DUH ROBERTA GOJEVIĆA ovaj put imaju neobičnu, pomalo romantiziranu priču kakva dolikuje razdoblju i fotografiji nastaloj negdje na samoj granici između romantizma i realizma kojeg u književnosti znamo kao Šenoino doba. Središnji akter ove priče, što za Gojevićeva istraživanja nije uobičajeno, hrvatski je romanopisac August Šenoa (1838 – 1881). Kako život uglavnom piše romane neočekivanih zapleta, veza u priči o Augustu Šenoi, Ivanu Standlu i Robertu Gojeviću su stari obiteljski portreti iz kuće Šenoa koje je snimio Ivan Standl (1832 – 1897). Ovaj put nije riječ o Robertu Gojeviću fotografu kojem je povijesni proces mokre ploče kolodija način izražavanja. Riječ je o Gojeviću koji fotografijama snimljenim najstarijim povijesnim procesima prilazi kao kolekcionar koji sadržaje i priče povezuje u slagalicu vremena. Sabrana djela Augusta Šenoe uvezena u plavo platno dio su mentalne slike dnevnog boravka mojih roditelja od kad znam za sebe. Oduvijek. Da će opetovano čitanje lektire biti usko vezano s povijesnim fotografskim procesom, radom Ivana Standla te povijesnim kontekstom hrvatske fotografije 19. stoljeća, zvuči pomalo nevjerojatno i romansirano. Važan dio povijesti zagrebačke fotografije, čini se, dugo je vremena bio skriven među pismima Augusta Šenoe.

PORTRETE OSTARJELIH ILIRACA ŠEOINOG DOBA Robert Gojević smatra fotografijama koje pripadaju najuzbudljivijem razdoblju u povijesti hrvatske fotografije 19. stoljeća. Za kolekcionara Roberta Gojevića to je fotografija Standlovog doba. Povijesni proces snimanja fotografije na mokroj staklenoj ploči te tehnologija druge polovice 19. stoljeća u potpunosti odgovaraju poetici i mentalnom sklopu fotografa Roberta Gojevića. Gojević ne stavlja naglasak isključivo na mokru kolodijsku ploču kao tehniku koja mu je bliska kao kolekcionaru i kao fotografu koji se izražava povijesnim procesima, već je fasciniran činjenicom kako je August Šenoa vrlo rano svjestan moći fotografije kao medija čije vrijeme tek dolazi. Njegovo kolekcionarsko otkriće o povezanosti Augusta Šenoe i Ivana Standla važna je za povijest hrvatske fotografije. U tom kontekstu promišljanja povijesti hrvatske fotografije August Šenoa je, baš kao i njegov mentor i savjetnik Ljudevit Gaj bio istinski vizionar koji je u osobnoj ostavštini sačuvao važan dio zagrebačke i hrvatske fotografske povijesti. Bitno je da je upravo Gojević kao kolekcionar, posebno senzibiliziran za fotografiju druge polovice 19. stoljeća, povezao naoko nevažne detalje s fotografija iz obiteljskog albuma i detalje iz ateljea Ivana Standla, pri čemu je prepoznao povezanost suvremenika i važnost mentalnih veza književnika i fotografa koji su se (očito) međusobno poznavali.

OBITELJSKI ALBUMI čuvari su mikro povijesti, mali muzeji sjećanja. Jedan takav muzej sjećanja su albumi obitelji Augusta Šenoe, nezaobilazni djelić nacionalne povijesti 19. stoljeća. Robert Gojević svjestan važnosti Augusta Šenoe, fotografijama iz Kuće Šenoa prilazi s posebnom pažnjom. Činjenica da u albumima nalazi fotografije snimljene u jednom od najstarijih zagrebačkih ateljea čiji interijer poznaje studiozno do posljednjeg naoko nevažnog detalja, pažnju fotografa i kolekcionara privlači poput magneta. Gojević preispituje i povezuje priče, fotografije, detalje. Životi Augusta Šenoe i Ivana Standla bili su povezani i višestruko isprepleteni. Jesu li bili poznanici ili prijatelji? Bliski? August Šenoa i Ivan Standl bili su suvremenici, dijelili su isto vrijeme i iste ulice Praga i Zagreba, poznavali iste ljude, poznavali se osobno i, čini se, družili. Bitno je napomenuti kako je Gojević do svojih otkrića došao prije nego što je upoznao Jasminu Reis, čuvaricu ostavštine Augusta Šenoe i njegove obitelji, prije nego što je dobio na uvid nekoliko originalnih albuminskih fotografija i albume iz Kuće Šenoa. Poznanstvo Roberta Gojevića i Jasmine Reis, razgovori o zajedničkoj temi; Gojević izlaže vlastita otkrića i pretpostavke, a zauzvrat dobiva potvrdu svoje teze, osobno pismo Augusta Šenoe koje potvrđuje prijateljstvo Šenoe i Standla i njihovo druženje u tamnoj komori.

TAMNA KOMORA osobni je prostor fotografa, mjesto u koje se ulazi isključivo na osobni poziv umjetnika. Ulazak u tamnu komoru ulazak je u zonu osobnog prostora fotografa, sfera privatnosti, intimni dio kontemplacije i (al)kemije u kojoj se stvaraju fotografije. U tamnu komoru fotograf ne poziva svakoga, što bi moglo značiti kako je između Augusta Šenoe i Ivana Standla postojala povezanost dublja od pukog poznanstva ili odnosa između fotografa i naručitelja fotografije. Koliko je do sada poznato, u povijesti hrvatske fotografije tamnu komoru prvi spominje upravo August Šenoa u svom pismu od 27. kolovoza 1867. godine. Pismo ne navodi čija je tamna komora, no Šenoa vjerno opisuje vlastito ushićenje procesom razvijanja fotografije i trenutak pojavljivanja fotografske slike, lica zaručnice Slavice pl. Ištvanić iz Velike Gorice. Autor spomenutih portreta je upravo Standl, što znači da je u pismu riječ o tamnoj komori njegovog ateljea. Intimni zapis Augusta Šenoe, stavljen u kontekst povijesti fotografije tako je postao važan podatak za fotografiju Šenoinog doba. Šenoa piše o fotografiji svog vremena, a kolekcionarska opsjednutost fotografijama Ivana Standla dovela je Gojevića do Augusta Šenoe. U naoko nevažnom detalju Robert Gojević prepoznao je bitno, činjenicu da je August Šenoa te davne 1867. godine promatrao proces razvijanja fotografije i nastanka danas povijesnih portreta upravo u tamnoj komori Ivana Standla.

NOVA ZAGREBAČKA NOVELA IZ KUĆE ŠENOA pripovijeda o povezanosti dvaju umjetnika suvremenika, književnika i fotografa čiju je zaboravljenu praško-zagrebačku vezu ponovno oživio suvremeni umjetnički fotograf i kolekcionar starih fotografija. Zanimljivo je kako je August Šenoa vrlo rano shvatio koliko je fotografija važna, baš kao što je Robert Gojević shvatio koliko je važna rana hrvatska fotografija. Obojicu emotivno povezuju fotografije Ivana Standla, majstora fotografije u čijim se portretima, krajolicima i vedutama odražava Šenoino doba. August Šenoa je 1857., u dobi od 19 godina, pozirao s knjigom u ruci. Krajem 1859. godine nastavio je studirati pravo u Pragu, u kojem kao propali student prava i novinar boravi sve do 1865. godine. Upravo je u Pragu mogao upoznati Standla koji je nekako u isto vrijeme preselio u Zagreb i otvorio fotografski atelje. Sredinom šezdesetih godina, u Zagrebu djeluje tek nekoliko fotografskih ateljea, među kojima je i spomenuti atelje Ivana Standla u kojem su snimljene fotografije iz obiteljskog albuma Augusta Šenoe. Šenoin zapis, prvi je poznati zapis o tamnoj komori nekog hrvatskog fotografa, a opisuje uzbuđenje i emocije koje je Šenoa osjetio promatrajući pojavljivanje fotografske slike uronjene u razvijač. Slojevitim čitanjem Šenoinog doba, dva važna životopisa isprepliću se i nadopunjuju te postaju malo čudnovato otkriće i bitna spona u povijesti fotografije 19. stoljeća u Hrvatskoj.