Standl 1867
IVAN STANDL, 150 GODINA MAKSIMIRSKIH SVJETLOPISA
INSPIRACIJA IVAN STANDL (1832 – 1897): KULTURNI KRAJOLIK
11.11.2017
Piše: Draženka Jalšić Ernečić, viša kustosica
Robert Gojević svoju umjetničku inspiraciju, baš kao i umijeće i znanje povijesnih fotografskih procesa, nalazi u povijesti europske i hrvatske fotografije. Inspiracija prvim zagrebačkim fotografskim majstorima dokaz je velikog poštovanja, strasti i ljubavi prema mediju, umijeću i znanju svojih prethodnika, ali i vizije i samosvijesti o vlastitoj fotografskoj misiji. Serija od dvanaest krajolika »Standl 1867« Roberta Gojevića pripada onom dijelu suvremene umjetničke fotografije koja tematski pripada pokretu nove topografije kao dijelu umjetničke fotografije kulturnog krajolika što vrlo ozbiljno promišlja složeni i slojeviti utjecaj čovjeka na okoliš u kojem boravi i kojeg mijenja svojim djelovanjem. Tema promijenjenog krajolika žanrovski je zanimljiva i privlačna, prije svega na primarnoj razini na kojoj kulturni krajolik, u slučaju fotografija Roberta Gojevića park Maksimir, doživljavamo kao inspiraciju na više razina, što je zapravo i osnovna odlika njegovog neo-postmodernističkog koncepta umjetničke fotografije. Duh i estetika fotografskog albuma »Standl 1867« Roberta Gojevića primjer je pokreta nove topografije koji se kao umjetnički koncept oslonio na fotografsku priču novog (neo)romantizma, koja je u svojoj osnovi stara punih 150 godina. Radi se o umjetničkom projektu koji je svojevrsni hommage, iskaz štovanja upućen zagrebačkom fotografu Ivanu Standlu (1832 – 1897) kojem je inspiracija maksimirskim parkom bila povod i izgovor za snimanje izvan ateljea. Zanimljivo je kako je Standl je svoj zaokruženi fotografski projekt iz 1867. godine s motivima Maksimira, snimio dvadeset godina nakon što je 1847. godine biskup, nadbiskup i kardinal Juraj Haulik (1788 – 1869) konačno dovršio svoju romantičnu viziju javnog perivoja na kraju grada. Godina 1847. posebno je važna za izgled Maksimira. Navedene je godine dovršen inventar parkovne arhitekture. Standl je uočio i zabilježio sugestivnost slikovitog perivoja iz vremena romantizma, a svoje fotografije objedinio u formi foto-albuma kojeg je posvetio i darovao upravo Hauliku. Robert Gojević se, baš kao i Ivan Standl stoljeće i pol prije njega, zaputio put Maksimira s namjerom da procesom mokrog kolodija na staklu zabilježi nove maksimirske vizure.
Gojevićeva serija »Standl 1867« slavi istinsku ljepotu ideje i umjetničke inspiracije romantizma i neoromantizma 19. stoljeća, ali isto tako i novog romantizma u suvremenoj umjetničkoj fotografiji. Vrijeme Jurja Haulika (1788 – 1869) i Ivana Standla (1832 – 1897) bilo je razdoblje romantike u kojoj se uživalo u perivoju, obilju egzotičnih biljaka što ih je nabavljao, sadio i njegovao Haulikov nadvrtlar i inženjer Franjo Serafin Körbler (1812 – 1866), raskoši uređenog perivoj na kraju grada, gdje se ravnica gubila u mekim brežuljcima, a pravilne aleje, staze i puteljci u sjenovitim krošnjama stoljetnih hrastova i prostranstvima biskupskih šuma i posjeda. Danas, ravnica u kojoj se gube posljednji obronci Medvednice sa šetnicama i stazama, u mentalnoj mapi Gojevićevih suvremenika ucrtana je kao zelena oaza mira usred gradske buke, označena ulazom u park nasuprot Maksimirskog stadiona, nad kojim nenametljivo bdiju kipovi Flore i Pomone, u smjeru sjevera prema zoološkom vrtu i Medvednici, zapada prema središtu Zagreba, južno prema Savi i istočno prema Sesvetama. Gojevićevi motivi maksimirskog parka posjeduju dojam lakoće uspinjanja prema tami zelenila i svjetlini neba, dok sjene stoljetne hrastove šume istovremeno otkrivaju i skrivaju odavno zarasle i zaboravljene lovačke staze, klupe, kandelabre i preostale krošnjama zaklonjene objekte što su bili inventar parka Jurjaves. Maksimirski portal, svratište i gostinjac (restoran Maksimir), vrtlareva kućica, pavlinski ribnjak i umjetno jezero, paviljon Jeke, odnosno hram Lanterne (1840) u neposrednoj blizini jezera, Haulikov obelisk s prigodnim latinskim citatom Horacija, Švicarska kućica (1842), Vidikovac (1843) i nova ljetna rezidencija (1847) povijesni su ostaci nekad najljepšeg kultiviranog krajolika Hrvatske iz razdoblja romantizma, oaze uzornog gospodarstva usred raskoši boja, oblika i zvukova što su u perivoju poticala sva osjetila i čula posjetitelja. Gojević svojim fotografijama »Standl 1867« intuitivno traga za slojevima prošlosti zaraslim u zelenilo, istražuje element igre i romantičnog doživljaja, dvojnu čaroliju maksimirskog parka, u kojoj traži interakciju kulturnog krajolika i fotografa koji dvadeset godina po završetku parka svojim svjetlopisima bilježi Haulikove vizije romantizma, u kojima su likovni odnosi, simbolička značenja i ugođaji bili suptilni spomenik misteriju života i prirode.
Kontekst umjetničke fotografije Roberta Gojevića nalazimo u radu ranih zagrebačkih fotografa druge polovice 19. stoljeća. Gojevićev foto-album »Standl 1867« posjeduje društvena, povijesna, kulturna i stilska značenja koja otvaraju čitav niz pitanja i poveznica između fotografija maksimirskog parka iz vremena Ivana Standla druge polovice 19. stoljeća i onih Roberta Gojevića danas, sto pedeset godina kasnije. Osim što su oba foto-albuma svojevrsne posvete i odavanje poštovanja, fotografski proces mokrog kolodija na staklu druga je poveznica fotografskih majstora, s tom razlikom da se u slučaju Roberta Gojevića radi o očitom tehničkom i tehnološkom anakronizmu koji je osobni ludički odabir autora. Hermeneutika Gojevićeve fotografije dolazi do izražaja u njegovom pristupu koji opetovano naglašava povod i razloge zbog kojih se zaputio tragom maksimirskih fotografija Ivana Standla. Kada govorimo o krajoliku i radovima koji su nastali izvan fotografskog ateljea, upravo je Ivan Standl izvršio presudni utjecaj na Gojevićevu fotografiju kulturnog krajolika. Radove koje je snimio izvan ateljea Standl je objavljivao objedinjene u fotografske mape ili albume. Upravo se na album s dvanaest fotografija »Jurjaves« iz 1867. godine Gojević poziva u svojem album »Standl 1867«. Standlov se rad probija kroz slojeve kao ideja i povijesna matrica. U svom post-postmodernističkom pristupu umjetničkoj fotografiji, Gojević se uvijek iznova vraća ideji vremenske kapsule. Iako Standlove slike nisu najstariji fotografski zapisi Maksimira, prvi su cjeloviti fotografski prikaz maksimirskog parka te sadrže vizure koje je vrijeme poprilično izmijenilo. U traganju za izgubljenim vremenom Gojević je svoju fotografsku priču o maksimirskom parku nastojao ispričati kao osobnu, intimnu posvetu Ivanu Standlu. Pritom ne ponavlja kompozicije i vizure svojeg prethodnika, nego nastoji zabilježiti zatečeno nasljeđe i slijed povijesnih vrijednosti vlastitog vremena. Ponajprije, Gojević bilježi dojmove, svjestan vlastiti očekivanja i mogućnosti, ponizan pred snagom prirode i prostora što ga okružuje, samo na trenutak opterećen idejama i ikoničkim izgledom krajolika na fotografijama svojeg prethodnika. Gojević je svjestan Standlovih čistina i livada, sjena i šumaraka, maksimirskih objekata kojih danas više nema. Naposljetku, upravo je estetika Ivana Standla ono što tjera Gojevića na traganje, opetovane odlaske u Maksimir, preispitivanje mentalnih slika urezanih u pamćenje (koje je vrlo često varljivo i nejasno), ali i ono duhovno traganje za emocijama nekih prošlih vremena.
Stvarni svijet koji nas okružuje stvoren je od priča koje pišemo sami. To je činjenica. Gojević razvija romantičnu priču o maksimirskom krajoliku u kojem je glavni lik fotografski majstor Ivan Standl, nevidljivi narator koji je duhom uvijek prisutan na svakom fotografskom zapisu maksimirskog parka. Robert Gojević parafrazira strukturu Standlove priče, pronalazi i prati znakove, vodi svjetlosne dijaloge, budi unutarnje oko, odabire i oslobađa vlastite glasove i maksimirsku priču trenutka. Put fotografske priče odraz je stvarnog života i načina gledanja koji u sebi nosi sve slojeve emocionalne dosljednosti koju pronalazimo u fotografijama Roberta Gojevića. Gojević je u starom fotografskom procesu našao svoj vlastiti glas stare duše, ideju, genius locii, umijeće i znanje u kojem možemo prepoznati intuitivnu vještinu suvremenog umjetnika post-postmoderne fotografije koji svjetlosnim zapisima bilježi svoj Maksimir. U neku ruku, prava svrha njegovih fotografskih hommagea je otkrivanje vlastite biti, onog bitka u sebi što umjetnika tjera na stvaranje. U ovom slučaju, pitanje je što Gojevića, u vremenu brzih i laganih DSRL kamera što svaku maksimirsku vizuru i odabranu priču mogu zabilježiti nebrojeno puta u desetinki sekunde, tjera u maksimirski park s teškom drvenom kamerom, lomljivim staklenim pločama i osjetljivim, nepostojanim kemikalijama. Upravo u ritualu mokrog kolodija na staklenoj ploči kao fotografskom procesu iz davnina, Gojević oslobađa priče iz nekog drugog prostora i vremena. Izvor svjetlosti je Sunce, nepredvidivo i promjenjivo, ovisno o dobu dana i vremenskim prilikama, ekspozicije su duge, pripreme složene, a oprema nespretna i teška. Naposljetku, temeljna ideja korištenja antiknog fotografskog procesa u Gojevićevom slučaju počiva na ideji traganja i otkrivanja vlastite svrhe umjetničkog postojanja. Autor nastoji prenijeti svoju strast, umijeće i znanje ostatku svijeta koji užurbano teži naprijed, juri za napretkom, novcem, uspjehom, nečim. U grču od pomanjkanja vremena, resursa, ideja vrlo često zanemaruje sebe i vlastite korijene, svoju prošlost, ideje, strasti, svoje vlastite priče. U takvom svijetu Gojević od Standla preuzima ulogu pripovjedača koji svoju publiku vodi s onu stranu ogledala, s onu stranu staklene ploče natopljene mokrim kolodijem. Pritom oslobađa granice i poput modernog šamana otkriva svjetove koje smo potisnuli ili prepustili zaboravu. Gojević nas podsjeća na priče duše koje smo stavili na čekanje, zaboravljena mala zadovoljstva, duboko disanje u sjeni starih hrastova, ljude iz prošlosti koji su oblikovali naše duše i nijeme unutarnje dijaloge, ono što je naša bit.
Robert Gojević usredotočen je na motive maksimirskog parka što čine cjelinu urezanu u mentalnu sliku zajednice, mapirani vizualni kod prostora u kojem je moguće iščitati tragove povijest i sadašnjost. Maksimirski krajolici Roberta Gojevića izdvajaju se kao poetski primjeri kulturnog krajolika u suvremenoj umjetničkoj fotografiji Hrvatske. Gojević iskreno vjeruje kako povratak korijenima, šetnja zagrebačkim ulicama i intimna virtualan šetnja zagrebačkim fotografskim ateljeima predstavlja priču o vlastitim korijenima. Kao autor upravo u kontekstu povijesti hrvatske fotografije nalazi inspiraciju, u ovom slučaju maksimirsku, koju je stari zagrebački fotograf Ivan Standl posvetio Jurju Hauliku. O svojim maksimirskim krajolicima, Gojević pripovijeda anakronim estetskim govorom mokrog kolodija na staklu, njegovi maksimirski motivi su romantični i smireni, autor u slojevima vremena nalazi prvotnu ideju Haulikovog romantizma. Ciklus Roberta Gojevića »Standl 1867« u kontekstu hommagea kao umjetničke koncepcije, kao uostalom i projekt »Pommer 1856« prije njega, posjeduje snagu, poniznost, poštovanje i umjetničku strast autora koji smislenim i zaokruženim fotografskim albumom pokazuje ne samo ljubav za fotografiju i stare fotografske procese, nego za umijeće i znanje, sjećanje i povijesni identitet. Gojevićevoj poetici možemo prisličiti temeljnu ideja Haulikove poruke uklesane na kamenom obelisku na kraju davno zaboravljene maksimirske »Doline dalija«:
Za uposlene marljivih ruku,
za podizanje obrta građana,
za promicanje ljepšeg vrtlarstva,
glavnom gradu na čast,
a domovini na diku,
te za umorne od posla, tužne
ili potištene da ih ove nedužne
radosti prirode osvježe i pridignu.
– Juraj Haulik, 1843.
Upravo je u Haulikovoj poruci sublimirana ideja romantizma što je Roberta Gojevića (i Ivana Standla prije njega) tjerala na duboko traganje za prirodom vlastitog bića u kojem su maksimirski krajolik i krajolik duše tek dva lica iste umjetničke kreacije. Prizivajući maksimirske priče Ivana Standla, Gojević sam sebi nastoji objasniti tko smo i tko su bili Ivan Standl, Juraj Haulik i Maksimilijan Vrhovec prije nas. Nastoji ispričati svoje osobne priče koje su odjeci nekih odavno ispričanih priča što su utjecale na naš svijet. Stari fotografski procesi pružaju mu potencijalnu moć povratka u prošlost i pripovijedanja priča koje prosvjetljuju, poetski i doslovno. Pritom, nastoji pronaći trenutke mira i spokoja, osobni oblik eskapizma što ga spašava u stihiji i ludilu današnjice. Gojević bilježi nova sjećanja, kratke svjetlosne priče koje mu pomažu da oblikuje vlastito svjetlosnog putovanja koje zovemo fotografija.
***
Od Pommera do Standla, od Nadara do Disderija, svaka ispričana fotografska priča ima svoju svetu dimenziju, pa tako i Gojevićevi iskazi dubokog poštovanja zagrebačkim fotografima i njihovim zaboravljenim djelima. Način na koji Gojević pripovijeda svoje fotografske priče, put su otkrivanja nove umjetničke transformacije stvarnog svijeta u svijet svjetlosti i fotona. Priča o maksimirskom parku započinje kao ideja, kao neopipljiva inspiracija što ju je već prije njega oćutio, proživio i zabilježio Ivan Standl na svojim fotografijama. Gojevićevo pripovijedanje započinje kao refleksija na kolektivno sjećanje i bljeskove prošlosti što je zauvijek upisana u povijest naše genetske strukture.
[Literatura]
Gržina, Hrvoje (2013). Album fotografija »Jurjaves« Ivana Standla, posvećen nadbiskupu Jurju Hauliku. //: Tkalčić (Godišnjak za povjesnicu zagrebačke nadbiskupije). Broj 17. UDK 27 (497.5 ZAGREB) (058) ISSN 1331-3517 Šimpraga, Saša (2011) Zagreb, javni prostor. Zagreb, Porfirogenet. ISBN 978-953-56198-1-9 Koščević, Želimir (2006). U fokusu (Ogledi o hrvatskoj fotografiji). Zagreb, Školska knjiga. Strana 99. ISBN 953-0-61435-7 Deanović, Ana (2001). Utvrde i perivoji. Zagreb, IPU. ISBN 953-6106-37-X Koščević, Želimir (2000). Fotografska slika (160 godina fotografske umjetnosti). Zagreb, Školska knjiga. Strana 99. ISBN 953-0-61435-4 Kiš, Dragutin (1998). Hrvatski perivoji i vrtovi. Zagreb, Algoritam; Prometej. ISBN 953-6460-02-5 Grčević, Nada (1981). Fotografija devetnaestog stoljeća u Hrvatskoj. Zagreb, DPUH. Knjiga 28. Strana 31, 47, 62 – 84, 87, 94, 95, 101, 102, 108, 113, 114, 121, 124, 156, 172, 178, 196. Frizot, Michel Ed. (1994;1998). A New History of Photography. Koln, Könemann. ISBN 3-8290-1328-0 Freund, Gisèle (1980) Photography & Society. Boston, David R. Godine Publisher Inc. ISBN 0-87923-250-1
Robert Gojević »Standl 1867« Maksimir 2017
01/12 Ulazni portal u park Maksimir (1841; 1967; 1914)
02/12 Svratište i gostinjac; Restoran Maksimir (1847; 1860)
03/12 Vrtlareva kućica; Vratareva kućica (1847) Leopold Philipp
04/12 Paviljon Jeke; Hram Lanterne; Latern-Templ (1840; 2001) Franz Schücht
05/12 Švicarska kuća; Tirolska kuća (1840; 1842) Franz Schücht
06/12 Haulikov obelisk (pilon) s latinskim citatom Horacija
07/12 Hulikov ljetnikovac; Partija u maksimirskom parku
08/12 Vidikovac Kiosk; (1841-1843) Franz Schücht
09/12 Maksimirsko jezero
10/12 Šetnica s kandelabrom
11/12 Glavna aleja Maksimilijana Vrhovca; Prospekt u dubinu
12/12 Vidikovac; Kiosk; Pogled na Vidikovac (1841-1843) Franz Schücht
Zahvaljujem se upravi Parka Maksimir koji su prepoznali važnost ovog projekta te mi omogućili pristup svim traženim lokacijama. Puno hvala Branku Štivić koji mi je cijelo vrijeme bio dostupan i voljan pomoći.
Posebno se zahvaljujem svojim asistentima bez kojih ovaj projekt ne bi bio realiziran, a to su:
Renato Bertović
Nenad Fritz
Vranić Zoran
Zahvaljujem se prijateljima (Marinko Blagojević i Arlo Ilić) na podršci