Polaroid

ROBERT GOJEVIĆ Zagreb CRO feat MARK SINK Denver CO

Polaroid ili o instant fotografiji

Robert Gojević – ČOVJEK & POLaroid

Tekst: Draženka Jalšić Ernečić

PRIVLAČNOST POLAROIDA kao umjetničkog načina u portretima Roberta Gojevića slojevito je i složeno. Prije svega, u Gojevićevom slučaju važna je naglasiti kako se Polaroid tehnologija bavila ranijim fotografskim procesima kojim su se stvarali jedinstveni i neponovljivi umjetnički predmeti. Unikati. S druge strane, danas je ideja o trenutnom pojavljivanju fotografske slike u suštini zastarjela. Trenutnost uvida u snimljenu fotografiju kao koncept posve je retro. Doduše, u postupnom pojavljivanju obrisa, a potom sve jasnije fotografske slike postoji određena uzbudljivost trenutka, slatki osjećaj iščekivanja, no to je stvar prošlosti i ne pripada vremenu u kojem živimo. Na razini umjetničke koncepcije Polaroid pripada alternativnoj stvarnosti koju kao umjetničku ideju možemo smatrati anakronizmom. Lansiranjem instant kamere krajem četrdesetih godina 20. stoljeća tvrtka Polaroid promijenio lice suvremene fotografije. Novi proizvod bio je namijenjen fotografima obiteljskog i amaterskog miljea. Istom je neočekivano privukla i osvojila priznate umjetnike sklone kreativnom eksperimentiranju s novim tehnologijama. Andy Warhol zasigurno je najpoznatiji umjetnik 20. stoljeća koji je koristio trenutnu fotografiju kao umjetničku bilješku svijeta koji ga je okruživao. Jednostavnost i brzina korištenja Polaroida Warholu je omogućila hvatanje trenutka, izraz i ranjivost koji bi u formalnom portretu bili izgubljeni. U biti, Warholovi Polaroid portreti bili su skice grafičkih listova. Robert Rauschenberg, Keit Haring i David Hockney velika su umjetnička imena koja su Polaroid koristila za trenutno bilježenje umjetničke ideje. Među fotografima za instant kamerom posegli su Robert Mapplerhrope i Patty Smith, Helmut Newton, Eliot Erwit, Lucas Sammaras, Wim Wenders, Chuck Close, dok se među suvremenim umjetničkim fotografima Polaroid filmom izražavaju Dawoud Bey, William Wegman, Duane Hanson, Jeremy Kost, Marie Cosindas i Nobuyoshi Araki koji je poznat po serijama aktova Pola-eros i portretima (Lady Gaga, 2009).

POLAROID pripada vremenima prije digitalnih fotoaparata i Instagrama. Godine 1937. godine Edwin Land svojom je inovacijom omogućio trenutni uvid u snimljenu fotografiju. Nostalgični šarm i univerzalni format trenutka, instant fotografiju čine medijem kojeg su jednako prihvatili pripadnici nove generacije i generacije iskusnih fotografa. Fotografije su to prepoznatljive po svojim ispranim tonovima, mekanom i preciznom fokusu te difuznom i snovitom ugođaju slike. Polaroid kao umjetnost instant fotografije trenutačan je, podložan analitičkom preispitivanju i ponavljanju. Na razini tehnološke produkcije, radi se o pozitivnom otisku koji se pojavljuje gotovo odmah nakon ekspozicije. Iako je zastarjelu koncepciju Polaroida kao trenutne fotografije zamijenio snimak pametnog telefona, Polaroid kao fotografska forma još je uvijek popularna među kolekcionarima i umjetničkim fotografima. Ansel Adams kao savjetnik tvrtke već je 1949. godine testirao Polaroid kamere i filmove. Sredinom 20. stoljeća zabilježio je ikoničke krajolike američkog zapada (Yosemite National Park), jednako kao što je talijanski fotograf Luigi Ghirri, sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća u okolici Bologne i Venecije snimao svakodnevne scene. Ghirrijeva brzina i prividne neformalnosti u svojoj su biti anticipirale duh Instagrama. Polaroid i nadalje privlači suvremene umjetnike. Prepoznatljiva estetika i koloristička kvaliteta Polaroid filma privukle su i Roberta Gojevića. Zanimljivost izložbe »ČOVJEK i POLaroid« dvojaka je. S jedne strane radi se o estetici tipičnoj za filmsku fotografiju i analogne tehnologije. Gojevićeva nostalgija kontekstualizacija je fotografske povijesti. Polaroid i portret u Gojevićevom su slučaju autorski odgovor na susrete i trenutnu interakciju, baš kao i na kolektivnu fascinaciju instant fotografijom.

ROBERT GOJEVIĆ kao umjetnički fotograf sklon povijesnim, alternativnim i eksperimentalnim fotografskim procesima svoju inspiraciju nalazi u nemogućim misijama. Zato nas ne treba čuditi posezanje za instant fotografijom i povezivanje s grupom fotografskih entuzijasta okupljenih oko tima Impossible Project. Nakon bankrota Polaroida početkom 21. stoljeća, niza prodaja i preuzimanja tvrtke, eklektična umjetnička ostavština bila je moćnija od ekonomske računice. Nakon što je Polaroid odustao od proizvodnje instant filmova, tim Impossible Project otkupio je 2008. godine staru Polaroidovu tvornicu u Nizozemskoj. Fotografi entuzijasti razvijali su novu tehnologiju instant filma namijenjenu starim Polaroid kamerama. Kao kuriozitet možda treba napomenuti promjenjivost odnosa prema instant fotografiji. Naime, nakon što je Impossible Project prisjetio na analognu sanjivu prirodu vintage fotografije, Polaroid se o svojoj 80. obljetnici postojanja 2017. godine, ponovno aktivirao, plasirajući novu marku Polaroid Originals i analognu kameru OneStep 2. Tim je činom Impossible Project, zapravo, postao dio povijesti instant fotografije.

Gojević je podupirao Impossible Project od samih početaka. »Blur« je objavio razgovore s pripadnicima tima koji su se na granici umjetnosti i tehnologije borili s nestabilnom formulom, fiksiranjem fotografija i slikama koje su nepovratno nestajale. U eri nepodnošljive lakoće postojanja digitalne fotografije, fotografi okupljeni oko Impossible Projecta posjeduju nešto od Beckettovih antijunaka teatra apsurda, istovremeno izgubljenih i odlučnih u svom pristupu i filozofskoj namjeri stvaranja nove fotografije s tradicijom. Vizija fotografa okupljenih oko nemogućeg projekta bila je oživljavanje materijalne pojavnosti analogne fotografije i njezino predstavljane novoj, digitalnoj generaciji. Upravo je to bio okidač koji je privukao Gojevića. Svojevrsno ironiziranje filozofije egzistencijalizma u svojoj je osnovi traženje smisla i ciljeva u suvremenoj fotografskoj praksi. »Da je lako mogao bi svatko« osnovni je moto Robert Gojevića. Autor je zauzeo jasan umjetnički stav prema suvremenoj fotografskoj umjetnosti. Situacija u kojoj se fotografi nalaze na raskrižju i odlučuju se za teži put, posjeduje mudrost tradicije, dramu iskustva i ironiju neočekivanog obrata. Zajedno čine formulu i emocionalni naboj kojeg posjeduju antijunaci. Dramu nalazimo i u situaciji u kojoj nepostojanost testnih filmova posjeduje odlike životnih situacija, prividnih promjena u kojima je nestajanje dio povijesti koja se ponavlja. U činjenici nestajanja slike leži drama i apsurd besmislenih pokušaja rada na testnim filmovima. Pitanje propadanja fotografije i nestajanja slike, u Gojevićevom slučaju nije samo pitanje nestabilne formule fiksiranja testnih filmova. Izlaganje blijedih i potpuno izgubljenih fotografija sadrži određenu dozu konceptualnog pristupa, njegov je autorski prikaz besmislenosti i apsurda umjetničke egzistencije.

POLAROIDI Roberta Gojevića snimljeni su u prostoru fotografskog studija. Zajedno s autografom portretiranog jednim dijelom posjeduju osobine konvencionalne fotografije: mjesto, vrijeme i radnju. U Gojevićevom slučaju je to posjet fotografskom studiju i snimanje portreta u povijesnom procesu mokrog kolodija. Kontekst ponavljanja povijesti, posjet domu umjetnika i dolazak u fotografski studio, inzistiranje na stvaranju prave komunikacije i druženju, ritualno je ponavljanje s elementima igre: dolazak u studio, razgovor uz kavu i čašu vina, opuštanje, povezivanje, ugoda trenutka… Gojevićevo inzistiranje na stvaranju osobnih (međuljudskih) odnosa i potenciranje rituala u kojem je fotografski studio prostor u kojem nema mjesta otuđenosti, užurbanosti, kroničnom nedostatku vremena. Radi se o kontekstu koji autorovim instant fotografijama daje potpuno novo značenje. Riječ je o promišljenom pospremanju vlastitih sjećanja, prekomjernom izlaganju informacijama usprkos. Portretirana lica Roberta Gojevića nisu bezimeni otuđeni modeli. Gojević inzistira na mjerilu ljudskosti i osjećaju povezanosti, a svoje Polaroid portrete suptilno povezuje sa kompleksnom realnošću koja se odvija u okrilju njegovog vlastitog doma. Slojevitost i posebnost izložbe fotografija Roberta Gojevića, još je jedan Gojevićev primjer konceptualnog povezivanja prostor i vremena sa meta-jezikom fotografskog procesa. U ovom slučaju je to instant fotografija u kojoj je naglašen kontekst povijesti suvremene fotografije. Izložbu portreta »ČOVJEKI I POLaroid« možemo sagledati i kao »Robert Gojević feat Mark Sink«. To je na neki način postmodernističko povezivanje različitih slojeva, instant fotografije kao fotografskog procesa, dokumentarnog i analitičkog pristupa sabiranju portreta suvremenika iz vlastitog intelektualnog, kulturnog i umjetničkog miljea.

MARK SINK, suizlagač, suradnik i prijatelj, pojavljuje se kao Gojevićeva inspiracija i gost izložbe. Sink je američki fotograf specijaliziran za proces mokrog kolodija na staklu, što još jedna snažna spona koja povezuje dvojicu fotografa. Danas osnivač Mjeseca fotografije i suosnivač Muzeja suvremene umjetnosti Denver (Colorado), Mark Sink pripada prvoj generaciji umjetničkih fotografa koja je sedamdesetih godina 20. stoljeća koristila instant fotografiju kao medij. Kao pomoćnik Andy Warhola od 1981. do 1987. godine, Sink pripada njujorškoj umjetničkoj sceni 1980-tih. Osim portreta Warhola, Basquiata i Keith Haringa snima portrete suvremenika koji su se okupljali u noćnim klubovima Studio 45, Palladium, Danceteria i Area. Njegovi portreti uvršteni u izložbu – Andy Warhol, Uma Thurman, Cindy Crawford, Deborah Hutton, Matt Dillon, Roy Lichenstein, Grace Jones, Dennis Hopper, Lauren Hutton, Candace Bushnell – posebno je priznaje koje Gojević odaje Sinku kao fotografu. Gojević naglašava kako je u fotografiji, osim pitanja tehnološkog procesa važan kulturni fenomen: tko, kada i gdje. Gojeviću je to posebno važno kod portreta koje je osobno snimio. GOJEVIĆEVI PORTRETI, Mirko Ilić, Vladimir Malakhov, Rade Šerbedžija, Dunja Vejzović, Ivica Buljan, Bruketa i Žinić, Slavenka Drakulić, Miro Gavran, Nenad Bach, Matija Dedić, Pero Kvrgić, Leonard Jakovina, Đelo Hadžiselimović, Dimitrije Popović, Goran Grgić, Mio Vesović, Mile Kekin, Stjepan Jimmy Stanić, Radojka Šverko, Špiro Guberina i mnogi drugi, snimljeni Polaroid kamerom, dokument su prostora i vremena, njegovog osobnog mikro svemira kojeg poetski možemo nazvati kućnim pragom preko kojeg su zakoračila neka od najznačajnijih imena umjetničkog, književnog, fotografskog i kulturnog miljea Zagreba i Hrvatske. Ove portretne fotografije možemo promatrati kao Gojevićeve vizualne dnevnike. Jednako tako možemo ustvrditi kako je Gojević dokumentirao ljude koji ga okružuju i koji su posjetili njegov zagrebački studio mokrog kolodija na staklu. Na određeni način, Gojević je uhvatio duh jednog prostora i vremena, prekrasne, pametne i zabavne ljude koje je pustio u vlastiti život.

Koprivnica, 3.12.2018.