Aktovi
Robert Gojević feat
Juraj grof Drašković
Jurimirska frajla i druge priče
Tekst: Draženka Jalšić Ernečić
AKT FOTOGRAFIJA ROBERTA GOJEVIĆA fotografirana povijesnim procesom mokrog kolodija na staklu, kao i svi njegovi projekti posjeduje slojevitost istraživača, pripovjedača i umjetnika koji u povijesnom procesu nalazi izazov, a u starim majstorima i povijesti hrvatske fotografije inspiraciju i poticaj. Robert Gojević ne slika gole cure, nego u najstarijem hrvatskom aktu ‘Jurimirske frajle’ iz 1865. godine, malom remek-djelu kojeg je snimio podmaršal grof Juraj Drašković (1804 – 1889) nalazi inspiraciju u povijesnom i umjetničkom kontekstu akta u fotografiji. Među pionirima hrvatske fotografije upravo je Juraj Drašković kao foto-amater zabilježen kao autor prvog grupnog portreta, prvog žanr prizora i prvog akta u povijesti hrvatske fotografije. Nakon više od sto pedeset godina od nastanka ‘Jurimirske frajle’, akt fotografija zadržava mjesto najdelikatnijeg i najintrigantnijeg motiva u povijesti fotografije. Granica između ozbiljne umjetničke studije golog ljudskog tijela, erosa i pornosa često je zamućena i nejasna. Fotografija golog tijela pokušava se proskribirati, tabuizirati, nepravedno je podvrgnuta kritici i cenzuri. Slojevitost pristupa temi i motivu Gojeviću omogućuje odmak od klasičnog pristupa akt fotografiji. U kontekst povijesnog dijaloga s tvorcem prvog hrvatskog akta u fotografiji Gojević razvija vlastitu post-modernističku priču koja preispituje granice razumijevanja, percepcije, predrasude. Dvorac Trakošćan kao izložbeni prostor savršena je prostorna i mentalna kulisa ovog autorskog dijaloga.
AKT KAO TEMA prisutna je od samih početaka postojanja medija fotografije. Zapravo, postojala je i prije postanka fotografije, kao studija ljudskog tijela koja istražuje odnose oblika, oblina i volumena. Akt fotografija može zračiti senzualnošću, seksualnošću i erotikom, no nije uvijek pornografija. Ovisno o pristupu modelu, fotografija može biti romantična, erotična ili pornografska. Živimo u doba kompliciranih moralnih vrijednosti u kojima upitni autoriteti moći zbunjuju vlastitim moralnim sustavima, ne bi li zadovoljili svoje niske potrebe da budu važni. Percepcija golog tijela u fotografiji od vremena Antike i helenističke skulpture nikad nije bila tako iskrivljena. Studija golog ljudskog tijela na razini istraživanja i preispitivanja sklada i ljepote oblika, kompozicije, odnosa svjetla i sjene, spada među najzahtjevnije fotografske sadržaje, posebno ako se tjelesno i puteno nastoji podići na višu razinu percepcije. Ovisno o pristupu objektu snimanja, inspiraciji fotografa ili stilskom načinu izražavanja, akt fotografija snimljena u studiju može biti bilješka prostornih odnosa ili istraživanje alternativnih, avangardnih i povijesnih fotografskih procesa. U tom kontekstu Robert Gojević studijskoj akt fotografiji pristupa slojevito i suptilno. Odabirom ambrotipije kao kreativne tehnike kojom postiže željenu atmosfera, a potom i referiranje na povijesni kontekst fotografiranja prvog zabilježenog akta na ovim prostorima, Gojević ponovno uspostavlja post-postmodernistički kontekst.
GOJEVIĆEVA PRIČA O JURIMIRSKOJ FRAJLI važna je u svojoj slojevitosti, od estetike i forme, povijesnog konteksta i povijesnog procesa, pa sve do društvene prihvatljivosti fotografiranja golog ljudskog tijela. Pitanje fotografiranja golih sluškinja i seljanki iz sela u grofoviji oko Dvorca, danas je pitanje na granici prihvatljivih međuljudskih odnosa. Je li Jurimirska frajla mogla odbiti ponudu gospodina Grofa? Je li bila prisiljena, emotivno ucijenjena ili primjereno nagrađena? Ogrlicom? Je li bila počašćena posebnom pažnjom koju joj je gospodin Grof poklonio? Da li joj je bilo ugodno u vlastitoj koži? Koja je bila cijena razodijevanja i pokazivanja nagosti koju je Juraj Drašković po prvi put u povijesti hrvatske fotografije ovjekovječio ambrotipijom? Možda je pitanje društveno-povijesnog konteksta i povijesnih okolnosti u kojima je fotografirana Jurimirska frajla nešto što nas u ovim trenutku zapravo i ne bi trebalo zanimati. Cura je, čini se, potpuno opuštena i u svojoj seljačkoj snazi oku ugodna. Lijepa. Drska. Kao prva koja je legla pred fotografsku kameru u Evinom kostimu zauvijek je ušla u sve antologije hrvatske fotografije. Štoviše, u svojoj iskonskoj ljepoti i jednostavnosti inspirirala je Roberta Gojevića da ponovi povijesnu priču o skladu golog ženskog tijela i koristi tehniku ambrotipije kojom je grof Drašković snimio svoju bezimenu zagorsku modelinu.
GOJEVIĆEVE ZAGREBAČKE FRAJLE imaju onu bezvremenu notu koju posjeduju velika umjetnička djela koja se bave temom golog ljudskog tijela. Studija akta sama po sebi osnova je svake umjetničke edukacije. U trenutku u kojem se na mrežnim stranicama učitavaju dokumenti s milijunima akt fotografija, od kojih su neke graničnog ili upitnog sadržaja, Gojevićeva gola priča odiše nevinošću koja osvaja. Autor tehnikom ambrotipije u svom zagrebačkom studiju fotografira prijateljice, poznanice, studentice i susjede, ne traži uslugu profesionalnih modela. Pitanje nagovaranja i uvjeravanja, u Gojevićevom slučaju, baš kao i u Draškovićevom prije njega, zapravo je nebitno. Bitno je da su Gojevićeve akt fotografije odraz vizualne kulture vremena u kojem su nastale, više od sto pedeset godina nakon što se jedra puca iz sela Jurimir kraj Maruševca skinula pred fotografskom kamerom. Retorika fotografske slike Gojeviću je važna na razini preispitivanja arhetipova i poetiziranja ženskog tijela. Retro slika koju Gojević stvara čista je i iskrena, promatrana okom fotografa i upitno anti-erotična. Svaka Gojevićeva ambrotipija veličine 12,5 x 16 cm, snimljena stotinjak godina starom kamerom u jednom jedinom primjerku, posjeduje kvalitetu intimne budoarske fotografije koja se čuva na dnu ladice. Tek procesom digitalizacije Gojevićeva studijska akt fotografija postaje dostupna oku javnosti. U skladu s vremenom Gojević nastoji naglasiti njezin kontekst.
AKT FOTOGRAFIJE ROBERTA GOJEVIĆA predstavljene u izložbenom salonu muzeja u Dvorcu Trakošćan u pristupu temi, stilskim obilježjima i tehnici ne razlikuju se od ostatka njegovog autorskog opusa. Ovaj put naglasak stavlja na studijsku akt fotografiju i slobodne, opuštene i samouvjerene žene svjesne vlastitog izgleda, kulture tijela i medijske dostupnosti fotografije iz eri digitalne slike u kojoj je valorizacija fotografije ozbiljno narušena. U tom smislu pitanje akt fotografije posebna je tema, kako na razini medija, tako i društvenog konteksta. U Gojevićevom slučaju ne radi se o radovima koji nastoje govoriti kritički o duhu vremena ili interpretirati akt fotografiju u kontekstu povijesti. Odavanje počasti prvom studijskom aktu u Hrvata, kao namjera umjetničkog projekta, naglasak je stavila na istraživanje fotografske tehnike, teme i motiva (Gojevićevi temelji su, prije svega, slikarski), a odabir povijesnog procesa pitanje je dosljednosti. Možemo ga staviti uz bok suvremenih američkih fotografa koji se u umjetničkoj fotografiji izražavaju povijesnim i alternativnim procesima. Gojević ambrotipijama naglašava svoju misiju i podsjeća na važnost fotografske slike, umijeće i znanja stare fotografije. Pritom ukazuje na akt kao osjetljivu temu na meti kritičara te ambivalentnost stvarnosti u kojoj se javnost u globalnom naletu lažnog morala užasava golog tijela kojeg u umjetnosti doživljava uzvišenim.