Kristian Novak | F.D.Pommer 1856 | slani print
“Nitko ne može znati kako će ispasti na ambrotipiji jer se na mokru ploču preslikava samo UV svjetlo. Ono koje ljudskom oku nije vidljivo. Može se čovjeka počešljati, namjestiti, osvijetliti ga, ali ne može se predvidjeti koliko svjetla njegova površina upija, a koliko reflektira. Međutim, u vrijeme kada je ambrotipija predstavljena svijetu, ljudi su rado pristajali na to jer druge mogućnosti nije bilo.
Prosječan si je čovjek neke razvijene zemlje tada tijekom života napravio jednu, možda dvije fotografije. Ona se davala voljenima, ostavljala potomcima. To je bio jedini način da se zaštite sjećanja, pobijedi zaborav, nadiđu goleme vremenske i prostorne udaljenosti.
Sto i šezdeset godina poslije, naš odnos prema vlastitim fotografijama davno je prestao biti odnos osobnog sjećanja. On je postao odnosom javnog identiteta. Gledajte me, gledajte gdje sam bio, recite mi koliko vam se sviđa što sam jeo i u kakvim cipelama, s kime se grlio, kako li se samo kreveljio, svi me gledajte. Dostupno mi je uvijek, mogu fotografirati sam sebe sada i odmah. Ako mi se ne svidi, mogu izbrisati pa ponoviti, propustiti si lice kroz filtar ili si nacrtati brkove. Godine 2016., samo za vrijeme čitanja ovoga teksta više od 1.400.000 fotografija dignuto je na internet. I nije dovoljno, želimo više. Orwellova je distopija odavno ovdje. Nama upravlja strah od toga da nas nitko ne gleda.
A zašto se onda podvrgavamo tako rado i tako opčinjeno nečemu poput ambrotipije? Jasno je zašto Robert Gojević to radi, iz čiste ljubavi. A mi? Ako sve što nam treba da zabilježimo kako nam izgleda lice imamo nadohvat ruke, zašto putujemo i zašto sudjelujemo u nečemu što traje satima, nekoj kombinaciji posjeta muzeju, alkemijske seanse, putovanja u vremenskom stroju? U nečemu što lako pođe po zlu, a kad se to dogodi, ne može se jednostavno poništiti i okinuti ponovno. Ambrotipija poništava sve do čega smo tehnološkim napretkom došli.
Zašto to radimo?
Možda jer želimo biti konačno na miru sa sobom. Možda jer želimo nakratko živjeti u svijetu koji ne gaji iluziju da stvari teško pođu po zlu. U svijetu u kojem žurba nije opcija jer se stvari rade precizno.
Možda jer nam je dosta iluzije beskrajne ponovljivosti i reverzibilnosti.
I možda zbog nade da ono svjetlo koje nije vidljivo ljudskom oku možda zapiše koliko svjetla doista reflektiramo.”
Kristian Novak o fotografskom iskustvu u atelijeru Roberta Gojevića
