Izbor trenutka i konjunkture | Kruno Lokotar

Upoznao ja tako nekim čudom – a danas mi se čini da je tako moralo biti – Iliju Aščića, finog čovjeka, između ostalog i fotografa, koji mi reče da bi me njegov prijatelj, neki Robert Gojević, htio fotografirati. Ima svakakvih ljudi, to već znam, pa ako mu to pričinja veselje, što ga ne bih uveselio, pomislim, i pristanem. Posjeo me Ilija u auto i odvezao u daleke i prijateljske Sesvete. Upoznao me s Robertom i njegovom obitelji koja ga vrijedno trpi i podržava u njegovim fotohirovima, baš smo lijepo zasjeli, popila se po rakijica-dvije, priča krenula, bogami, imalo se o čemu s Robertom, pričali bismo još i sada da su sretnija vremena.

Nisam sasvim neuk kada se o fotografiji radi, bavio sam se amaterski njome, izrađivao fotografije, čak i dobio neku nagradu u srednjoj školi. Nedavno sam u daruvarskoj kući otkrio zaboravljenu plastičnu bocu s fiksirom koju su njegovi kristalići izjeli, pa je blještava kolonija kristala izrasla na, u mraku istog ormara zaboravljenoj, knjizi Heroj Tito. Tako je moj zadnji fiksir, umjesto da fiksira i čini nešto trajnim, poslao Tita u smeće. Učinilo mi se da je to dobar znak da podijelim svoje Altixe, Zenite, Practice…

O ambrotipiji baš ništa nisam znao, ali Robertova galerija fotografija mi je nalikovala na šerifov ured, samo je ispod svih tih portreta trebalo pisati WANTED. Nije je bilo teško locirati u zlatno, ili bolje, srebrno doba Divljeg zapada. Vremeplov je proradio i da je Robert iz džepa izvadio bočicu do vrha punu tamnom panacejom ili zvečarku, ne bih se šokirao. Uskoro, sve je bilo jasno. Pod blještavom i vrućom rasvjetom, umjesto žarkog sunca Colorada ili bijele eksplozije magnezija, trebam naći emociju, grimasu – naočale sam skinuo jer su fotoaktivne, a kauboj sa sunčanim naočalama bio bi čisti anakronizam – zadržati je dugih pet sekundi, bez treptanja i disanja, probavu nužno ne moram zaustaviti, on će ubaciti nekim emulzijama premazano staklo, nisam bio siguran da nije prozorsko, u drvenu kutiju, i nakon malo kemijske obrade dobit će ambrotipiju, pozitiv na staklu. Zvučalo je suludo i zabavno, nacerio sam se i pogledao ga odozdo, zamrznuo se na vrućini. Fotoni su odradili svoje, s epicentrom u oku, s vrhom nosa i uha već u kratkovidnosti, pojavljivao se u kadici na staklu koje je Robert prelijevao nekim tekućinama, izlaganje čijim isparenja jamči glavobolju, u prisutnosti kojih je strogo zabranjeno pušenje, moj portret. Robert je pričao o tehnici ambrotipije i povijesti fotografije, pamtim da je spomenuo kako su tadašnji fotografi imali crne, kemikalijama izgrižene ruke – pamtim da sam pomislio kako lovci na pitone imaju bijele noge od zmijinih probavnih sokova i kako bi bilo zanimljivo objediniti ta dva zanimanja u jednoj crno-bijeloj osobi – uživao sam i već zaboravio previše toga, dakle – molim još jedno ambrotipiziranje. Ambrotipija je stvarno bila drukčija od svih tehnika koje sam sreo. Ja sam, u zrcalu na staklu – zato mi je asimetrična rupica na desnom obrazu – bio drukčiji, perspektivno dubok, kao da tih pet sekundi na krhko staklo hvata nešto dugo, nešto drugo, nešto dublje, nešto duše. Sada je i ona rakijica dobila smisao, bio je to alat za deinhibiranje, sve je sjelo na svoje mjesto, srebro na staklo. Odjednom, vidio sam samog sebe iz budućnosti, očima praunuka, malo mi se zavrtjelo, možda od kemikalija. Moj unutarnji monolog rastao je kao u razvijaču, gledao sam prošlog sebe, ali ne kao inače, maloprije prošlog, nego davno prošlog, i o tome sam šutio sve do sada, zanijemio sam, fiksiran, vjerojatno i duže od pet zabilježenih sekundi. Robertove ambrotipije, naime, hvataju vrijeme, odsječak, ne njegov presjek. Bilo je to iskustvo koje nisam očekivao i na kojemu sam zahvalan Robertu.

Dalje je bilo lako. Robert mi je ispričao priču o Franji Pommeru i zamolio za pomoć. Neke je pisce, koje on uporno zove književnicima, već imao fotografirane, ja sam organizirao fotografiranje još nekoliko njih, važnih, kooperativnih i dostupnih. Nisam se pri izboru vodio idejom da se fotografiraju svi izvèrstnii naši književnici, nego onih 15 koji su važni kao pisci, ali i kao osobe od kulture u najširem smislu riječi, bez kojih je ova kultura na mnogo načina invalidna. Izbor je sigurno mogao biti drukčiji, svaki je izbor stvar trenutka i konjunkture, ali sretan sam što smo uopće uspjeli u voluntarističkim uvjetima, što je, nažalost, sve više obilježje naše kulture, pokrenuti ovaj projekt i tako se nakloniti Pommeru, Gojeviću, fotografiji, tradiciji. Renovirati je novim licima u staroj tehnici. Zamišljam kako će 2176. netko preuzeti štafetu i napraviti svoj izbor od 15 pisaca. Podilaze me žmarci i dodiruje vrtoglavica koliko ne mogu zamisliti svijet za 160 godina. Zato bolje da se vratimo u sadašnjost.

Svi su pisci i spisateljice bili impresionirani osobnošću Roberta Gojevića i sivom magijom njegovih ambrotipija. Nisam im sugerirao pristup tekstu, čak se nisam ni previše trudio da im usmeno rastumačim okvire projekta, jer pisac bez intuicije za važno je fotografija bez očiju. A svi na ambrotipijama imaju velike oči, sjajne od čuđenja, na njima je fokus, ima to smisla, jer oči rade kao usklađeni objektivi pa se na neki način objektiv fokusira na objektiv. No, možda je bolje da prekinemo s pisanjem, kada možemo jednostavno reći: pogledajte slike.

Kruno Lokotar