Ivan Standl | portret Petra Preradovića

Nema sumnje, iz prve ruke znam kako je ime Gaspard-Félix Tournachon većini nepoznato. OK, istina, nije baš pamtljivo ime. I sam ga ponekad zaboravim, ne mogu ga se sjetiti iako je neizmjerno utjecao na moje fotografiranje osoba iz kulturno umjetničkih krugova. Srećom imamo njegov pseudonim, Nadar, pa ono malo ljudi koji nešto znaju o povijesti fotografije poznaju ga kao Felix Nadar. Ne bih sad na široko o njemu jer mi služi samo kao usporedba, pa je najvažnije spomenuti ga kao prvog portretistu poznatih osoba u povijesti fotografije. Francuzi su iznimno ponosni na njega pa ne nedostaju izložbe, knjige i svašta nešto kad je on u pitanju. O Nadarovim fotografijama na internetu da i ne govorim, svih veličina i kvaliteta.

A sada, na tren, pokušajmo otići u svijet fikcije i zamisliti situaciju u kojoj se nekim slučajem, nepažnjom ili nemarom, zagubilo neko značajno ime kojeg je Nadar portretirao. Dakle, izmišljena priča u kojoj se recimo nekim čudom tek sad otkrilo kako je Felix Nadar portretirao na primjer Charles Baudelairea. Vjerujem da vam je jasno kolike dimenzije bi bilo to otkriće, totalni WOW o kojem bi čitali u svim svjetskim časopisima, magazinima i portalima. Veliko otkriće! Veliki Feliks Nadar portretirao je velikog Charles Baudelairea!

OK, spustimo se na zemlju, u realnost. Imamo li mi svog hrvatskog Nadara? Mislim da imamo, a to su Franjo Pommer i Ivan Standl. Imamo li mi odnos prema njima kakav zaslužuju? NE. Hrvatska se ne ponosi svojim fotografskim pionirima poput Francuza. Budući je Pommer relativno nedavno imao prvu izložbu i dobio prvu knjigu – katalog tom prigodom, a povezano je s mojim projektom, ovdje ću se radije fokusirati samo na Ivana Standla. Pa tako, iako je Felix Nadar imao izložbu u Zagrebu, još uvijek čekamo Standlovu iako je umro prije više od 120 godina. Ne postoji niti jedna knjiga o Standlu iako je upravo on napravio prvu foto knjigu u Hrvatskoj, prvu foto monografiju Hrvatske. Fotografija na internetu ima ali je u pitanju manji dio cjelokupnog sačuvanog opusa, najčešće premale rezolucije za ozbiljnije proučavanje.

Popis znamenitih osoba koje je fotografirao Ivan Standl u ovih nekoliko ozbiljnih tekstova koje imamo  o njemu, neshvatljivo je kratak. Obzirom na jako puno sačuvanih fotografija (što nam govori koliko je bio uspješan), usudio bih se konstatirati kako su u burnim vremenima nakon njegova života mnoge znamenite osobe jednostavno zaboravljene. Nemarom ili namjerno zbog specifičnih političkih okolnosti. U svakom slučaju to je tema sama za sebe. Smatram da je odavno nastupilo vrijeme kad se nad time trebalo uzdići i ispraviti pogreške, a popis znamenitih upotpunit. S velikim zadovoljstvom tom popisu pridodajem jedno iznimno važno ime. Riječ je ni manje ni više o Petru Preradoviću, „Jednim od najplodnijih i najcjenjenijih književnika hrvatske književnosti svoga doba. Ubraja se u najznačajnije pjesnike hrvatskoga romantizma.“ Tako barem kaže Wikipedija. Iako je nemoguće usporediti povijesne ličnosti, Nadara i Standla, Baudelairea i Preradovića, svjetsku i domaću kulturu, u našim povijesnim okvirima Standl i Preradović bez sumnje predstavljaju velika imena. Kolika je Petra Preradović bio veličina govori nam podatak kako su na dan njegova pokopa sve trgovine i uredi u gradu Zagrebu bili zatvoreni. Svečana povorka s vojskom i glazbom na početku krenula je prema pjesnikovom posljednjem počivalištu gdje je pokopan u jednu od prvih arkada Mirogoja, nešto južnije od arkade preporoditelja. Tadašnji gradski senator Zagreba, August Šenoa održao je nadahnut govor te spjevao Himnu Petru Preradoviću koju je uglazbio Ivan pl. Zajc.

Ah, koje li nepravde prema jednom fotografu takvog kalibra. Ivan Standl ne samo što je bio prijatelj Augusta Šenoe kojeg je u više navrata portretirao (povijest to nigdje nije zabilježila) već je Standl portretirao i Ivana pl- Zajca. Standl je fotografirao nadgrobni spomenik Petru Preradoviću (Domovina polaže cvijeće na pjesnikov Spomenik – 1878.) koji je izradio kipar Ivan Rendić. No tu nije kraj. Ivan Standl fotografirao je možda prvu fotografiju Mirogoja, upravo nutarnju arkadu sa spomenikom Petra Preradovića, i to u dva navrata. Standl je fotografirao i spomenik Petru Preradoviću, također djelo kipara Ivana Rendić, svečano otkrivenom 1895. godine na Strossmayerovom, kip koji je 1956. godine preseljen na današnju lokaciju – Cvjetni trg.

Fotografija Petra Preradovića
Mjesto nastanka: Zagreb
Vrijeme nastanka: poslije 1874. g.
Materijal: karton, albuminski papir
Dimenzije: 10,3 x 6,1 cm
Inventarni broj: GMB-20154

izvor: Gradski muzej Bjelovar / Zbirka fotografija i albuma

http://www.gradski-muzej-bjelovar.hr/index.php/odjeli_i_zbirke/zbirka-fotografija-i-albuma

S bilo kojeg aspekta promatranja nije li nevjerojatno kako nitko nigdje nikad nije spomenuo Standlovo fotografiranje Petra Preradovića? Ne znam iz kojeg razloga bi bilo kojem povjesničaru taj podatak bio nebitan. Riječ je o fotografiji, o portretu koji je poslužio kao baza za najčešću ilustraciju Petra Preradovića.

Kako sam doznao? Sasvim slučajno. Fotografija Petra Preradovića objavljena je na internetu ali u svom imenu ne nosi naziv Standl, a ni Standl nije naveden kao autor fotografije (prilično veliki propust za muzej), pa tražilice jednostavno ne izbacuju taj portret. Tražilice ignoriraju tu fotografiju čak i pri traženju Petra Preradovića jer ime fotografije je „preradovic“ što u biti nije nimalo efikasan način da fotografija bude viđena od većeg broja korisnika interneta. Ime fotografije trebalo bi biti „ivan-Standl_petar-preradovic“, i ta fotografija bi tad bila vrlo lako pronađena. Rezultat se pojavljuje tek kad napišete Petar Preradović Bjelovar. Drugim riječima, za tu fotografiju zna samo onaj tko je već prije slučajno nabasao na nju. Fotografija je najme objavljena na web stranici Gradskog muzeja Bjelovar, pod zbirkom fotografija i albuma za koju se odmah na početku kaže:

„Zbirka uključuje sve fotografije i albume nastale u Bjelovaru i okolici pred kraj 19. st. i tijekom 20. st.“

Nije mi jasno zbog čega onda od dviju objavljenih fotografija uz taj navod jedna je Ivana Standla budući ne odgovara ni mjestu ni vremenu pod kojim je zbirka definirana. U svakom slučaju, hvala im što su upravo tu fotografiju objavili. Čudno je navedena i godina nastanka fotografije jer je mnogo važniji podatak kada je fotografija fotografirana umjesto kada je od negativa umnožena. Time bi se izbjegla neugodna činjenica po kojoj ispada kako je fotografija nastala nakon smrti Petra Preradovića. Kartoni koji čuvaju fotografiju od savijanja nisu uvijek pouzdan izvor informacije kada je fotografija nastala. Tanak albuminski papir na kojoj je fotografija može biti sačuvan i kasnije lijepljen na karton, a svi negativi su se čuvali kako bi se fotografija mogla u bilo koje doba ponovno izraditi.

Ovo su svakako školski primjeri ne samo nedostatka Muzeja fotografije ili Kuće fotografije u Hrvatskoj, jedne institucije koja bi se bavila poviješću fotografije cijele države, već i nepostojeće suradnje ustanova koje čuvaju razbacanu fotografsku baštinu. Živimo u digitalnom dobu kad je umreženost standard. U vrijeme korone čak su se i mala djeca školovala putem umreženog sustava. Kako onda tolerirati nedostatak umreženosti naših čuvara fotografske baštine. Možda su liste i popisi učinjeni ali ne bi li takvi podatci trebali biti javni, svima dostupni? Kad već fotografije moraju biti skrivene od dnevnog svjetla, koji je smisao skrivanja digitalnih podataka koji su jednako skriveni i nedostupni kao što su originali. Trebamo li se onda čuditi što ne postoji neki interes za povijest naše fotografije kad je sva ta povijest nesređena, nedostupna i nepovezana.

Standlov portret Petra Preradovića nastao je vjerojatno tijekom prve polovice 1866. godine kada je nastala i serija fotografskih portreta zastupnika u Hrvatskom saboru. To je bilo vjerojatno neposredno prije prelaska Ivana Standla u novi atelijer u Ilici 747 (danas Ilica br. 34), ali je mogao nastati i koju godinu kasnije. U datiranju bi pomogla fotografija izrađena u vrijeme portretiranja, kada je samo jedna medalja bila na poleđini fotografije ali još takvu verziju portreta nisam vidio. Pronalaženje portreta Petra Preradovića ne mogu nazvati svojim otkrićem jer očito za njega znaju u Gradskom muzeju Bjelovar. Vrlo vjerojatno za to zna još poneka osoba koja nije mogla ili znala učiniti bilo što konkretno u vezi toga. Dakle, vrlo slično kao što je obitelj Šenoa znala za učestalo fotografiranje Augusta Šenoe u atelijeru Standla ali nisu znali da drugi o tome ništa ne znaju. I konačno, ono što je najgore, bez obzira koje dimenzije bilo neko novo otkriće iz naše fotografske povijesti, izostanak WOW efekta u Hrvata siguran je.

Zasigurno najbolja web stranica o nekom povijesnom fotografu !