Ivan Standl 1865 | Baščanska ploča | nemoguća misija
Jučer sam po prvi put nakon potresa bio u centru Zagreba. Jasmina Reis (Kuća Šenoa), Marijan Lipovac (predsjednik Hrvatsko-češkog društva) i moja malenkost imali smo dogovoreni sastanak u HAZU s gospodinom Velimir Neidhardtom, predsjednikom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Tema razgovora bila je spomen ploča Ivanu Standlu.
Velika nam je želja u centru Zagreba postaviti spomen ploču Ivanu Standlu ali i na Mirogoju, zajedničkoj grobnici gdje počiva na grobu bez oznake (link na post o otkriću groba Ivana Standla). Tražili smo podršku HAZU i dobili smo je. Bio je to prvi sastanak i rano je pisati o bilo čemu konkretnom po tom pitanju. Čeka nas još posla, a o svemu tome sigurno će biti još riječi pa radije da skrenem ovdje s teme.
Prije svega želim istaknuti kako sam jučer bio pod strašnim dojmom štete koju je zgrada HAZU pretrpjela u ovom potresu. Razmjeri se mogu vidjeti na stranicama HAZU, link: http://info.hazu.hr/hr/potres-2020/.
Vjerujem kako ove fotografije malo koga mogu ostaviti ravnodušnim. Ja sam pak snimio samo 2 fotografije, sablasno praznu i oštećenu središnju dvoranu i Baščansku ploču koja se u njoj nalazi. Iako je unutrašnjost zgrade prilična tamna, Baščansku ploču fotografirao sam mobitelom lako i jednostavno, bez puno filozofije. Upravo ta lakoća snimanja Baščanske ploče podsjetila me na gotovo nemoguću misiju prvog fotografiranja Baščanske ploče 1865. godine kada je Franjo Rački uputio Ivana Standla na otok Krk (u crkvi sv. Lucije u Jurandvoru kod Baške). Zadatak je praktički bio nemoguća misija, fotografiranje teško zamislivo bilo kojem povjesničaru ili modernom fotografu. Taj Standlov zadatak ocijenjen je neuspjelim pa se osjećam dužnim stati u obranu Standla i pojasniti okolnosti izazova u kojem se on našao.
Teško je precizno utvrditi koliko je trajalo putovanje Standla kočijom iz Zagreba na Krk? Danas je to automobilom između 200 i 250 kilometara, ovisno o ruti kojom se putuje. No, jedno je sigurno. Bilo je to prilično neudobno i dugotrajno putovanje tokom kojeg su se mogle događati nezgode budući se fotografiralo na staklu, a i sve bočice kemikalija koje je sam miješao bile su također staklene i krhke. Uz mjesto fotografiranja morala je biti tamna komora (najčešće šator) budući se fotografija odmah nakon ekspozicije morala razvijati i fiksirati. Standl još nije bio iskusni pejzažni fotograf. Fotografiranje Baščanske ploče bio mu je prvo fotografiranje izvan atelijera. To je doba nepoznate ekspozicije, fotografiranja bez svjetlomjera što znači kako se za idealnu fotografiju moralo isprobati (testirati) vrijeme ekspozicije. Sve je to bilo uobičajeno za tada malobrojne fotografe. Ono što je uistinu zabrinjavalo bila je fotografiranje u tamnom interijeru, okomito u odnosu na ležeću Baščansku ploču ugrađenu u pod crkvice. To bi jednostavno bila noćna mora i za najiskusnijeg fotografa tog doba.
Imao sam prilike i poneki pokušaj fotografiranja predmeta na podu procesom mokre ploče kolodija i moram priznati da je teško izvedivo čak i s modernim tripodima koji imaju nevjerojatno okretne i stabilne glave pomoću kojih je okretanje kamere u raznim smjerovima relativno lako. Ustvari, lako je kad su u pitanju moderne kamere malih dimenzija i daljinskim ili žičanim okidanjem. Međutim, kad na takav stativ stavljate tešku velikoformatnu kameru u koju još morate ugurati kazetu, stajati iznad nje i imati dugu dugu ekspoziciju stvar je drastično kompliciranija. Posebno ako uzmemo u obzir kako Standl nije imao moderni stativ i glavu stativa. Ako pogledamo stative tog doba vrlo brzo ćete shvatiti kako su bili namijenjeni smo za pejzaže u prirodi, lagani, sklopivi i namijenjeni isključivo za vodoravno fotografiranje.
Glavni problem s kojim se Standl morao suočit je veličina kadra i fokus. Baščanska ploča visoka je 99,5 cm i široka 199 cm. Kad se u atelijeru fotografira osoba visine cca. 2 metra, fotograf će jednostavno udaljiti fotoaparat, prilagodit mijeh, odnosno brzo i jednostavno fokusirat. Kad je u pitanju predmet širine 2 metra, s razlogom se pitam koliko visoko je Standl morao postaviti kameru kako bi obuhvatio ploču u kadar? Koliko je morao izdužiti mijeh radi fokusa? Da li se morala izgraditi posebna skela? Kako je pričvrstio kameru da bude okomita i stabilna? Je li uopće imao adekvatan objektiv koji je u ono vrijeme koštao cijelo bogatstvo, a znamo kako je do tada Standl radio samo portrete i imao samo portretni objektiv.
Čak ukoliko je Standl i uspio sve te probleme riješiti još uvijek ostaje problem rasvjete objekta koji je trebao fotografirati. Da bi se uklesana slova vidjela na fotografiji bilo je potrebno jako puno svjetla i dakako sjena kojom slova postaju vidljiva. U maloj crkvici to jednostavno nije bilo izvedivo. Da li je to Standl mogao objasniti Račkom i koliko je on imao razumijevanja, znanja o ograničenim mogućnostima, okvirima unutar kojih je izvedivo uspješno fotografiratnje? Možemo samo pretpostaviti koliko je taj zadatak bio frustrirajući za Standla, pogotovo ako uzmemo u obzir koliko je dana izgubio, koliko je putovanje bilo naporno, a rezultat nije zadovoljavao.
No činjenica da je 800 kilograma teška ploča 1869. godine iskopana i izvađena iz poda crkvice te smještena ispred ulaza čekajući da Standl (uz pisanu preporuku Franje Račkog) ponovno dođe i fotografira ploču na suncu, govori nam kako je Rački očito shvatio problem i poduzeo sve kako bi se ploča uspješno fotografirala. Standl je naglasio probleme, odnosno istaknuo što je potrebno kako bi fotografija uspjela, a Franjo Rački to mu je i omogućio.
Šest godina kasnije tu je fotografiju Franjo Rački objavio kao prilog svom radu “Staro-hrvatski glagolski nadpis u crkvi sv. Lucije kod Baške na Krku,” Starine 7 (1875) napisavši:
„Mojim naime posredovanjem dva puta je vrstan zagrebački svjetlopisac Standl uputio se u Bašku, te je dva puta sv. Lucijski natpis snimio koj je je već odprije s tla namješten bio na stieni u crkvi. Prvi svjetlopi bijaše loš i slabo čitljiv; ali drugi tako dobar, da se težko može bolji dobiti obzirom na oštećenost spomenika.“
Nakon fotografiranja ploča je vraćena u crkvicu sv. Lucije i tamo ostala čak sve do 1934. godine. Drugim riječima, bila je izvađena izvan crkvice samo radi fotografiranja. Danas na stranicama HAZU možemo pročitati o daljnjoj sudbini ploče:
„Kad se uvidjelo da Sveta Lucija više nije povoljno mjesto za čuvanje Ploče i da je treba spasiti od propadanja, očuvati je za „najdalja pokoljenja“, jer „pripada svima nama“, odlučeno je da se iz Jurandvora prenese u Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti u Zagrebu, da se očisti, uredi i na počasno mjesto postavi u palači Akademije. U ime Akademije Ploču je preuzeo u Krku pred zoru 30. kolovoza 1934. jezikoslovac Stjepan Ivšić, a u ime Konservatorskoga ureda liturgičar i povjesničar umjetnosti Dragutin Kniewald. U Zagreb je stigla 31. kolovoza teretnim autom sa Sušaka. Ivšić je nadahnuto opisao prijenos Ploče i nazvao je „zlatnom pločom“ hrvatskoga jezika, našim „dragim kamenom“, „dragim kamikom“ koji će Hrvati čuvati „dok bude koljena Hrvata“.“
O Ivanu Standlu na HAZU stranicama u priči o Baščanskoj ploči nema spomena bez obzira što je Ivan Standl nekoliko godina nakon fotografiranja Baščanske ploče (1874. godine) postao „fotograf Jugoslavenske academije“. Je li vrijeme da se nešto po pitanju zasluga Ivana Standla promjeni i to baš sada, nakon potresa? Igrom ironije, upravo je Akademija osigurala financijsku potporu Ministarstva za bogoštovlje i nastavu Zemaljske vlade kako bi Ivan Standl, akademijin fotograf za Matematičko-prirodoslovni razred fotografirao objekte oštećene u zagrebačkom potresu 1880. godine.