Iva Ušćumlić | Omara
Zagreb je početkom osamdesetih, dok sam ja u njemu odrastala, bio jedan posve drugačiji grad. Ne pamtim mnogo toga, ali pamtim golemu reklamu za Agfu na zgradi Vukovarske. Pamtim studente nesvrstanih zemalja koji su prolazili livadom koja je nama klincima bila centar svijeta. Pamtim postolara koji je imao radnju u jednoj od preuređenih garaža i neprekidno radio. A pamtim i Foto Sinišu na Savskoj, malu fotografsku radnju u koju bi me mama odvela možda jednom godišnje. Prije bi me sredila, počešljala, odjenula u najljepšu odjeću. I onda slikanje.
Često sam prolazila onuda i zagledavala se u izlog. Ondje su bile fotografije za dokumente, fotografije vjenčanja, razvijene fotografije tuđih ljetovanja, odmora, rođendana, roštilja…
Negdje u to doba znala sam od roditelja posuditi kričavo žuti idiot aparat. Film je bio skup, razvijanje jednako skupo, a nisi mogao ni znati što će ispasti dobro, a što mutno. I znalo se dogoditi da prerano izvučeš onu kazetu pa osvijetliš film i svi oni super trenuci koje si kao zabilježio nestanu.
Kad sam 1997. počela raditi u Vjesniku, dobila sam mali Sonyjev idiot. Tako malen da je stao u džep. Trebala sam njime zabilježiti neke stvari koje bih vidjela u gradu. Napraviti svoju priču. Obožavala sam ga, obožavala sam cijeli taj proces: odneseš film ekipi na razvijanje, oni izrežu ispucano i vrate ostatak, pa ga gledaš pod povećalom i moraš flomasterom označiti dobre fotke, one koje idu u razvijanje, pa dolazi šef labosa i govori, ne tu, ta je mutna, radije ovu…
Fotografija je, nekad, bila nešto bitno. Nešto čemu se posvećivala pažnja. Nešto što je uzimalo vremena. A onda smo dobili digitalne uređaje koji riješe stvar u sekundi. Mutna je? Okini novu. Izbriši. Promijeni. A ako ništa ne uspije, uvijek imaš naknadnu doradu na računalu.
Robert Gojevic koristi tehniku nekog davnog vremena kada fotografija nije bila svakodnevni događaj, već nešto posebno, svečano. I fascinantan je trud koji ulaže u proces koji može otići krivo u svakom koraku. Ali može otići i spektakularno ispravno, što pokazuju njegove fotografije. Ne znam u čemu je stvar: možda nas te oštre sjene i ti jaki kontrasti tjeraju da snimljene ljude vidimo drugačije. Možda je to samo stavljanje poznatih lica u drugačiji kontekst koji onda, zauzvrat, iz njih izvlači ono što oni jesu. Ne znam. Znam da je pred Gojevićev aparat sjelo preko nekoliko ljudi koje poznajem i volim i da je on iz njih izvukao – njih. Nešto njihovo. Nešto neopipljivo, ali prepoznatljivo, što njih čini njima. A to je odlika dobre fotografije.
Sviđalo mi se dogovarati termin. Znati da moram osloboditi poslijepodne jer proces traje. Prolaziti cijeli taj proces. Razgovararati, slušati, gledati. Vratiti malo uzvišenosti u svoj život.
