Emir Imamović Pirke | F.D.Pommer 1856 | slani print

Nije svaki zanatlija umjetnik, ali nema umjetnika koji nije, prije nego sve ostalo, zanatlija. Fotografije Roberta Gojevića, naravno, ovise o talentu koji ima, o oku koje izgleda kao i svačije oko, ali on svojim ne vidi isto što i drugi, makar cijelo stoljeće zajedno s njim buljili u isto lice, o osjećaju – da, osjećaju da prepozna tko je, zapravo, kakav je iznutra onaj koga se sprema fotografirati – ali, i prije i poslije, o zanatskoj rutini kojom u mraku mućka neke tekućine, prosipa ih po staklenim pločama, zna napamet koliko treba čekati i, na kraju, svaki put napet kao da je prvi, dočekuje da vidi i pokaže lice koje govori a šuti. Lice kojemu, što je Robertu Gojeviću drago, a portretiranom možda i nije, jer ne voli se svatko razotkrivati: pogotovo kada mu je lakše pokazivati kakav sve nije, ne treba ni riječ ni glas da bi predstavilo karakter. A karakter je, što reče Johnny poodavno, sudbina.

Možda bi, u tehniku i tehnologiju se razumijem koliko bosanske aščije i ćevabdžije u suši i sos od devinog znoja, Robert iste fotografije mogao praviti i s ovim novim aparatima. Možda i s mobitelima: kažu, a ja mogu samo vjerovati, da je prvi digitalni imao tri-četiri puta manje nekakvih piksela nego kamere na slabijim telefonima danas. No u tom slučaju Robert, to znam, ne bi pravio portrete kakvi su nastali u hodniku njegove obiteljske kuće. Napredak ponekad banalizira, oduzima napetost, užitak u ovladanom zanatu i draž koja ima veze i s učinkom, ali ne samo s njim.

Pristojnost talentiranih ljudi mjeri se njihovom nespremnošću da naširoko objašnjavaju svaku stvar koju rade i onda, nakon što postanu dosadni preko svake granice podnošljivosti, još malo protumače što je, ustvari, to što su napravili. Drukčije rečeno, pristojan i u isto vrijeme talentiran čovjek ne sere i ne mistificira, već ima mjeru i zna da priča priče kao, eto, Robert: on voli storije s Divljeg zapada, kada je način fotografiranje poput njegovoga bio sve što je ostao u Sesvetama – privilegija za fotografiranoga, demonstracija znanja fotografa i, na kraju, umjetnost.

Mogu ja, evo sada, naći na internetu kako se točno zove ta tehnika u kojoj on radi, ali nema nikakve potrebe. To može svatko. Internet je postao kao mišljenje i guzica: svi ga imaju. Nemaju, međutim, svi portrete koje im je napravio Robert Gojević, namještajući ih da ne nalikuju na sebe, već da izgledaju onako kako inače ne ispadnu na selfiejima, novinskim fotografijama i onima u osobnim kartama. Zbog nečega, Robert to može objasniti, u onih malo sekundi potpunog mirovanja koje traže i on i način snimanja, sva iskrenost stane na lice. I tada zanat postane umjetnost.