ULICA i LICA

 

Projekt ULICA i LICA posvećen je zaboravljenim zagrebačkim fotografskim atelijerima koji su djelovali u Ilici tokom druge polovice devetnaestog stoljeća. Riječ je o zbirci pozitiv fotografija izrađenih od negativa na foliji koji su napravljeni od originalnih fotografija. Tehnika izrade novih pozitiva od kojih se ovaj projekt sastoji identična je starim originalima, najranijim primjercima koji su ručno izrađeni. Nove fotografije su malo uvećane kako bi se bolje vidjeli detalji, izrađene su na debljim papirima i nisu nalijepljene na kartone kao u slučaju originala. Originalne fotografije dio su moje privatne kolekcije zagrebačkih fotografija iz devetnaestog stoljeća, od šezdesetih, pa do devedesetih godina.

 

Ovaj projekt kao svojevrsna kombinacija starog i novog ima tri glavne misije:

  • informiranje o zaboravljenim zagrebačkim atelijerima
  • populariziranje stare fotografske tehnike izrade kontakt pozitiva
  • naglasak na potrebi skupljanja i čuvanja starih fotografija

 

Sredinom 19 stoljeća Ilica je bila fotografska ulica s relativno velikim brojem fotografskih atelijera. Najstariji zagrebački stalni atelijeri u Ilici bio je na kućnom broju 569 od Eduard Hase-a s nepoznatom godinom otvaranja. Oko 1863. godine Gyorgy (Georg) Mayera u Ilici br. 867 (danas br. 35), otvorio je vjerojatno najpoznatiji Ilički atelijer velika fotografička sala u kojem su se u relativno kratkom roku izmijenili mnogi poznati zagrebački fotografi, a to su Josip Venesza (1864), Ivan Standl (1865), M.Sarosy (1866), F. Kelemen (1867) te konačno Ottmar Rebaglio. U Ilici, Ivan Standl promijenio je čak tri adrese atelijera, a Franjo Pommer (prvi stalni zagrebački fotograf) zbog konkurencije bio je primoran preseliti atelijer s Gornjeg Grada u Ilicu 732 (danas br. 40). Varga je imao unajmljen atelijer u Ilici 25, da bi kasnije preselio u vlastiti u Ilici 34.

Vremenom atelijeri u Ilici su se lagano počeli gasiti zbog drastičnog pojednostavljenja fotografiranja, moderne tehnologije i pojave fotoamatera. Vremenu je najviše odolijevao atelijer u Ilici 8 u kojem je prvo bio atelier Mosinger i Breyer, pa artistički Zavod Mosinger te konačno Foto Tonka ali to je već jedno sasvim drugo vrijeme i sasvim druga priča.

 

PROJEKT U IZRADI! U toku je izrada više fotografija atelijera koji su djelovali u Ilici…


projekt ULICA i LICA from Robert Gojević on Vimeo.

(privremeni video!)


 

Nove unikatne ručno izrađene fotografije procesom albumin printa na papiru dimenzije cca 12×19 cm.

 


F.D.Pommer | Ilica 732

F.D.Pommer | Ilica 732


F.D.Pommer | Ilica 732

F.D.Pommer | Ilica 732


F.D.Pommer | Ilica 732

F.D.Pommer | Ilica 732


Hippolgt Lafranchini | Ilica 52

Hippolgt Lafranchini | Ilica 52


Hippolgt Lafranchini | Ilica 52

Hippolgt Lafranchini | Ilica 52


Lavoslav Breyer | Ilica 10

Lavoslav Breyer | Ilica 10


Rudolf Mosinger | Ilica 8

Rudolf Mosinger | Ilica 8


GJ.Mayer | U Zagrebu dolnoj Ilici


Eduard Hase | Ilica br. 569


IV.A.Standl | Ilica 747


A. Weinwurm et comp | u Zagrebu, doljnjoj Ilici


I.A.Standl | Ilica 750


F. Kelemen | dolnoj Ilici br. 867


M.Sarosy | Ilica 867


uskoro: Otto Dasch | Ilica 40


uskoro: G.Varga | Ilica 25


uskoro: G&I.Varga | Ilica 34


uskoro: O. Rebaglio | Ilica 867









KORIŠTENJE PROCESA ALBUMIN PRINTA NEKAD I DANAS

Albumin print otkriven je 1850. godine neposredno prije mokre ploče kolodija koja je otkrivena 1851. godine. Zbog toga su se ova dva procesa u praksi  paralelno korištila već početkom pedesetih godina, a masovno od šezdesetih do osamdesetih kad su u modu ušle fotografije formata carde de visite. Procesom mokre ploče izrađivala su se tri tipa fotografije, a to su: negativ na staklu, pozitiv na staklu i pozitiv na metalu. Za izradu kontakt albumin pozitiva mogao se jedino koristiti stakleni negativ ali on kao takav nije imao estetsku vrijednost. Na negativ se u osnovi nikad nije ni gledalo kao na fotografiju već tek kao neizostavan, pa samim time i najvažniji dio za umnažanje fotografije. Iako se mokra ploča kolodija nije mogla industrijski proizvoditi jer je morala biti korištena odmah nakon lijevanja kolodija na staklo, albumin papiri su se mogli pripremiti unaprijed i kao takvi su vrlo rano postali dio industrije. S današnjeg aspekta gledanja na vrijednost fotografija, stakleni pozitiv kao ručno izrađen unikat kolekcionarski gledano daleko je zanimljiviji i vrjedniji od staklenog negativa. Polazna točka osobe koja danas fotografira na ovaj starinski način je bijeg od masovne proizvodnje, pa je za očekivat da će radije izabrat proces izrade pozitiva nego li negativa. S druge strane, digitalna tehnologija omogućuje od pozitiva izradu negativa na prozirnoj foliji koja da tako kažem, glumi stakleni negativ. To znači da je danas moguće od pozitiva izradit negativ koji se koristi u stvaranju albumin pozitiva. Iako bi netko mogao cjepidlačiti i prigovorit kako to nije autentičan redoslijed kojim se dolazi do albumin pozitiva, svakako treba uzeti u obzir nekoliko važnih stvari prije nego li se zauzme takav stav.

Prva je činjenica što si fotograf koristeći digitalnu tehnologiju za izradu negativa na foliji nije nimalo olakšao proces već baš suprotno, zadao si je mnogo više posla. Tehnologija nije ubrzala niti ponudila neki skraćeni put, i to je upravo razlog zbog kojeg je to relativno česta praksa u fotografa koji se danas koriste ovim starinskim tehnikama. Drugi razlog leži u tome što najveći postotak publike pri promatranju ovih starinskih fotografija  koriste modernu tehnologiju jer je to jedini način da se fotograf uspješno prezentira široj publici. I konačno, današnji fotograf ne može kupiti industrijski pripremljene albumin papire već ih sam mora pripremit što je kompliciran proces. Obzirom na opseg ukupnog posla, fotograf koji bi napravio autentični albumeni print od staklenog negativa bio bi prije gotov od fotografa koji bi napravio stakleni pozitiv, negativ na foliji i konačno albumin pozitiv.

S druge strane, izrada digitalnog negativa na foliji omogućilo je izradu albumin pozitiva od bilo koje fotografije, pa čak i od starih albumin pozitiva kao što je slučaj u ovom projektu. Zanimljivo je na to gledati kao svojevrsno ponovno rođenje jer su nove fotografije izrađene istom tehnikom kao i stare. No, jedna stvar se i u ovom slučaju drastično promijenila. Dok su stari majstori skrivali nepravilnosti fotografije po kojem bi se prepoznali kao ručni rad, danas su te nepravilnosti od nanošenja albumina i srebrnog nitrata vrlo poželjne jer zahvaljujući njima razlikujemo unikatne od industrijskih fotografije.