(f)aces

Robert Gojević je umjetnik koji kao medij izražavanja koristi foton i svjetlosnu energiju na mokroj staklenoj ploči. To ga, na temeljnoj razini, čini fotografom, no osobna filozofija, umjetnički stav i način rada izdvajaju ga i čine jedinstvenim majstorom svjetlopisa, posebno u kontekstu hrvatske suvremene umjetnosti i umjetničke fotografije. U trenutku u kojem je portretna fotografija svedena na biometrijski portret snimljen za potrebe osobne identifikacije pojedinca, odnosno retuširanog, manipuliranog i uljepšanog (samo)promotivnog portreta prilagođenog ukusima mase, Gojević se vraća fotografskim korijenima i procesu mokrog kolodija na staklenoj ploči. To ga svrstava u kategoriju umjetnika koji naglasak stavljaju na umijeće i znanje, dok su estetski postulati portretne umjetnosti nešto što se samo po sebi podrazumijeva. Ideja bilježenja poznatih lica medijem fotografije prisutna je još je od vremena kada je Felix Nadar (1820 – 1910) prvi portretirao poznate osobe svog vremena. Upravo su Nadarov fotografski proces, način rada u opuštenoj intimi privatnog ateljea i osobna interakcija s portretiranom osobom ono što Gojevićev projekt portretiranja poznatih osoba čini posebnim i daje mu dozu konceptualne seanse. Kao fotograf, u svojim retro principima, naglašava važnost umjetničkog stava u kojem su inzistiranje na ugodnoj atmosferi i opuštajućem radnom okruženju, u suprotnosti s frenetičnim protokom vremena i ritmom suvremenog fotografskog snimanja. Gojevićev portfolio ”Face(s) & (F)aces” istražuje osnovnu ideju umjetničkog čina u kojem interakcija i suradnja modela i fotografa čine složeni i slojeviti socijalni, intelektualni i intimni dijalog te je na određeni način suradnja izvrsnosti. Radi se o jedinstvenom i dubokom iskustvu u kojem su portretirana osoba i fotograf jednako važni protagonisti, njihova je misaona komunikacija dvosmjerna, a unikatna, ručno izrađena ambrotipija na površini stakla slojeviti je zapis njihove interakcije prepun detalja.

Projekt ”Face(s) & (F)aces” Roberta Gojevića jedan je od onih umjetničkih projekata koji osim osobnog i emotivnog iskustva autora posjeduje snažnu intelektualnu i semantičku razinu spoznaje. Kao anakroni estetski govor opće vizualne kulture, Gojevićev projekt na tragu je namjere zagrebačkog fotografa Franje Pommera (1818 – 1879) iz 1856. godine da ovjekovječi znamenite muževe svog vremena i distribuira ih kao prilog ”Danice Ilirske” te priziva atmosferu ateljea Felixa Nadara i snagu realizma slavnih pariških portreta s početka druge polovice 19. stoljeća. Studijske portretne snimke poznatih osoba snimljene su i izrađene u Gojevićevom ”rezidencijalnom” zagrebačkom ateljeu, kompozicijski konvencionalne i u gotovo identičnim pozama (u istoj stolici koju bi trebalo izlagati kao posebni izložak autorskog koncepta) nadilaze prvobitnu zamisao. Ideja Roberta Gojevića da u antikvarnom fotografskom mediju mokre ploče kolodija (aka ambrotipije) ovjekovječi znamenite muževe i žene svojeg vremena, te njihova lica distribuira putem globalnog internetskog protokola i javno dostupne podatkovne mreže kojom svakodnevno razmjenjujemo informacije i koja nas virtulano umrežava i povezuje, u povijesti suvremene hrvatske fotografije već sada ima ozbiljnu težinu. | vidi cijeli tekst!

Draženka Jalšić Ernečić, viši kustos