Others about me


Koristeći se starinskom fotografskom tehnikom Robert Gojević ostvaruje snažnu modernu ekspresiju u prikazu svojih suvremenika.

Portreti koje on autorski potpisuje ostvaruju dijalog s prošlim vremenima na neponovljivo začudan način. Kao da nam svima poručuje kakvi smo mogli biti vizualno percipirani da smo živjeli prije stotinjak godina.

Miro Gavran


Hold me gently in your hands, I am made of glass and very fragile… But, tell me, would you care for a cup of tea?
And let the pinky fly!

Car, entuzijast, pomalo i luđak upravo zbog ovog majstorstva koje izvodi. Staklo je premazano kemikalijama, a aparatom starim sto godina “peče” ovu sliku na nj, dok smo mi – smrznuti… Kapa do poda, Robert Gojevic. I hvala do neba! <3

Iva Šulentić


During my recent visit to Zagreb I was asked by photographer Robert Gojevic to pose for a portrait. I am not very fond of posing for portraits but Robert works in tintype, that’s why I said yes.

A tintype, also known as a melainotype or ferrotype, is a photograph made by creating a direct positive on a thin sheet of metal or glass coated with a dark lacquer or enamel and used as the support for the photographic emulsion. Tintypes enjoyed their widest use during the 1860s and 1870s.

Mirko Ilić


Dora Maar, junakinja mog romana “Dora i Minotaur “, bila je poznata nadrealistička fotografkinja. I baš dok sam se vozila prema Robertovom atelijeu, po glavi su mi se motale rečenice koje sam napisla toga popodneva… | vidi cijeli tekst

Slavenka Drakulić


Robert Gojević snimio me tehnikom ambrotipije, u kojoj vjerojatno nije mogao biti snimljen nijedan moj predak. Nijedan nije bio tako bogat ni značajan. Bilo je među njima željezničarskih činovnika, poštara i kovača, fine i skromne varoške gospode i kasablijskih čudaka koji su trijebili uši iz ovčjeg gunja i usput pripovijedali o epskim junaštvima svojih mitskih predaka, ali nije bilo onih na koje bi gospoda snimatelji trošili svoje srebro. | vidi cijeli tekst

Miljenko Jergović


Možda sam baš ovo pravi, skriveni ja, portret koji se čuva u podrumu – ali zna li to itko osim mene? Možda Gojević. Svoje je obavio, čini se zadovoljan, pričamo, vraća nas sigurnosti polaroida. Tehnike, povijest, imena, projekt, priča – prekasno shvaćam da je sve bilo samo anestetik, a stan na katu tek predvorje operacijske sale – tek sad, kad je operacija gotova. Napetosti je iz prostora nestalo, prazni smo i opušteni, a čovjek-živac Gojević slobodno titra i ne skriva se. Volio bih tog čovjeka razotkriti, priuštiti mu ono što je on priuštio meni, ali bojim se da su mi sredstva ograničena. Riječi su drugo, a i umoran sam, bole me oči. No, dragi dnevniče, pamtim i svečano obećavam. Platit ćeš, Roberte Gojeviću, već ćeš ti nama doći! | vidi cijeli tekst

Roman Simić Bodrožić


Drugi pak fotografi vraćaju se tradicionalnim tehnikama, možemo čak reći anakronim tehnikama koje u sebi nose svoj razotkrivajući karakter. Wet plate fotografija Roberta Gojevića nosi u sebi jedan takav razotkrivajući karakter. Čini mi se da sve ono što bi prosječan ljubitelj fotošopiranja volio sakriti i izmijeniti, fotografija Roberta Gojevića otkriva. Kad gledamo sebe na tim fotografijama, pogled je to u ogledalo staro kao povijest fotografije, suočenje sa svojim nesavršenostima, sa svojim borama, sjenama, s vlastitim izobličenjima. Osim toga, tako smo mogli izgledati da smo se fotografirali prije sto godina; ova tehnika vraća umjetnost trudu, kontemplaciji, neizvjesnom ishodu i procesu stvaranja koji ulazi i u njen krajnji proizvod. | vidi cijeli tekst

Zoran Ferić


Razlika između analogne i digitalne fotografije, ugrubo, nalikuje onoj između poezije i proze. Prva „dušu” – „ukradenu dušu” razapinje i razotkriva u njenom totalitetu. Potonja je prije toga podvrgava detaljnom seciranju, kao na času anatomije. Tehnika mokrih ploča kojom se, kao jedan od rijetkih koji još njome vladaju, koristi Gojević, neka je vrsta arhi-analogne fotografije. U svojoj detaljnosti (moguće: dubinskom pamćenju) ona ne samo da spomenuti totalitet izlaže i razapinje, već ga, posve ga ogoljavajući, prokazuje. Zato tvrdim da mi ono lice ne pripada, iako je posve izvjesno moje. Ono pripada fotografu, Gojeviću, koji je svojim alkemijskim postupkom taj njegov totalitet islijedio, izvrnuo ga i ponudio na uvid. Upravo u toj pretvorbi, u njezinom značaju, leži ono što Gojevićev postupak čini umjetničkim: nema umjetnosti bez promjene. | vidi cijeli tekst

Marko Pogačar


Pojavljujem se ja na staklu, frizura postojana, pogled suveren, pluća napola nadmena. Ne izgledam, doduše, deset godina mlađe, što bih majstoru navela kao sitnu zamjerku ovog postupka te ga u ime svih pripadnica ljepšeg spola upozorila na taj sitan propust. Vjerujem da se s tom kemijom da nešto napraviti. Ali izgledam moćno. Ne onako kao da imam moć nad drugima, nego sama sa sobom moćno. Istog sam trenutka požalila što ne mogu to stakalce sa mnom moćnom ponijeti kući, Robert ih čuva od propadanja posebnim tehnikama. On će stoga biti vlasnik moje moći, a ja ću se uputiti natrag u svijet bogatija za znanje da magija dolazi kad su ti oči otvorene, izdah kontroliran, a sa strane ti se dobrohotno smije kakvo drago lice. | Vidi cijeli tekst

Tanja Mravak


A zašto se onda podvrgavamo tako rado i tako opčinjeno nečemu poput ambrotipije? Jasno je zašto Robert Gojević to radi, iz čiste ljubavi. A mi? Ako sve što nam treba da zabilježimo kako nam izgleda lice imamo nadohvat ruke, zašto putujemo i zašto sudjelujemo u nečemu što traje satima, nekoj kombinaciji posjeta muzeju, alkemijske seanse, putovanja u vremenskom stroju? U nečemu što lako pođe po zlu, a kad se to dogodi, ne može se jednostavno poništiti i okinuti ponovno. Ambrotipija poništava sve do čega smo tehnološkim napretkom došli.

Zašto to radimo?

Možda jer želimo biti konačno na miru sa sobom. Možda jer želimo nakratko živjeti u svijetu koji ne gaji iluziju da stvari teško pođu po zlu. U svijetu u kojem žurba nije opcija jer se stvari rade precizno.

Možda jer nam je dosta iluzije beskrajne ponovljivosti i reverzibilnosti.

I možda zbog nade da ono svjetlo koje nije vidljivo ljudskom oku možda zapiše koliko svjetla doista reflektiramo.” | vidi cijeli tekst

Kristian Novak


Lijep je osjećaj napraviti nešto svojim rukama. Sam proces je često mukotrpan, ali istovremeno smirujući jer traži koncentraciju i mirnu ruku, a rezultat – rezultat te uvijek ispuni ponosom i zadovoljstvom, makar to bio i stalak za salvete, jer je unikat, a netko će ga za tko zna koliko godina moći uzeti u ruku, opipati, osjetiti.

To mi je prvo palo na pamet kad sam ušao u Gojevićevu radionicu. Istina, on to zove atelijer, ali ja sam u toj prostoriji vidio radionicu jednog ozbiljnog meštra. Sve je u toj prostoriji na svome mjestu. Posloženo, razvrstano, etiketirano. Jer sam proces traži iznimnu preciznost, traži koncentraciju i mirnu ruku, pa si meštar ne može dozvoliti da mu jedna kemikalija danas stoji na prvoj, a sutra na trećoj polici. On svoju radionicu mora posložiti tako da mu ruka sama zna kamo ide u kojoj fazi procesa. A kraj procesa je predmet, unikatni komad stakla na kojem se nakon svih faza tog mukotrpnog procesa pojavi slika, komad stakla koji možeš uzeti u ruku, opipati, osjetiti. Gojević je u mojoj glavi istu sekundu postao meštar – on ne fotografira, on pravi fotografije. | vidi cijeli tekst

Vlado Bulić


Mogu ja, evo sada, naći na internetu kako se točno zove ta tehnika u kojoj on radi, ali nema nikakve potrebe. To može svatko. Internet je postao kao mišljenje i guzica: svi ga imaju. Nemaju, međutim, svi portrete koje im je napravio Robert Gojević, namještajući ih da ne nalikuju na sebe, već da izgledaju onako kako inače ne ispadnu na selfiejima, novinskim fotografijama i onima u osobnim kartama. Zbog nečega, Robert to može objasniti, u onih malo sekundi potpunog mirovanja koje traže i on i način snimanja, sva iskrenost stane na lice. I tada zanat postane umjetnost. | vidi cijeli tekst

Emir Imamović Pirke


Fotografski portreti su pak općeprihvaćene laži. Obmane koje nitko ne osporava ni kada godinama mašeš istim otiskom navodno svojeg lica: Evo, ovako izgledam. Premda je istina već prilično južnije, dakle tužnije. Čak i kad nije, fotoportreti nam omogućuju da podvalimo simulakrum umjesto onoga što o sebi znamo i što tako rado skrivamo. Onoga što nas čini iznutra.

Klasična fotografija vjerno šuti o tome; potpunom strancu, onome tko nas još nije prozreo, podastire najbolji dio nas, što god je barem zericu zavodljivo, umiljato, intrigantno. Zato me šokirao susret s ambrotipijom. U galeriji Robertovih wet-plate portreta ugledao sam niz ljudi koje barem donekle poznajem, ili sam tako mislio. | vidi cijeli tekst

Marinko Koščec


Sa Sinišom Labrovićem sjedio sam u atelijeru Roberta Gojevića u Sesvetama koji se sjajno uklapao u kvart, i atelje i kvart smješteni su u predsoblje stana/grada. Ali ovaj atelijer u kojemu nastaju čudesna djelca fotografske umjetnosti bio je i crvotočina u prostoru, link iz stana i kvarta ravno na svjetsku fotografsku scenu, jer Robert je i urednik Blur magazina, jednog od najboljih svjetskih digitalnih fotografskih časopisa. Uz dobru rakiju, koju je prije četrdesetak godina pravio njegov otac, a koju sam, uz privilegiju da budem fotografiran u ambrotipiji, računao kao bonus, bacili smo se na posao. Dok nas je namještao za fotografiranje, Robert je pričao o ambrotipiji, 160 godina staroj tehnici koja je od fotografa zahtijevala da bude i umjetnik i kemičar. | vidi cijeli tekst

Nenad Stipanić


Pa onda kiseline, staklo, obriši, polij, osuši, posrebri, čekaj, štopaj vrijeme i na kraju, ono divno – zaledi se.

I jesam, na cijelih šest sekundi, a kad sad o tome razmišljam, i dalje mi je nejasno gdje sam tih šest sekundi ustvari uopće bio. Jer da bi čovjek ostao nepomičan, mora se privremeno iseliti iz vlastitog tijela, naravno, najprije iz duše. Onda je moguće biti nepomičan. I ja se, evo, ne mogu sjetiti, ne mogu znati gdje sam to otišao da bih se nakon što je Robert poklopio objektiv vratio. Jesam li bio daleko ili blizu, jesam li hodao ili stajao, jesam li se bojao ili žudio? Jesam li imao zemlju pod nogama ili more u očima, što se dogodilo, gdje je taj čovjek bio? | vidi cijeli tekst

Ivica Prtenjača


Franjo Pommer i Robert Gojević radili su tehnički isto. Ali sve je oko njih bilo drukčije, pa to što su radili i jest i uopće nije isto. U tom procijepu je prostor (a valjda i vrijeme) za razmišljanje, ne toliko o velikanima i velikosti, koliko o krhkosti, te zahvaljujem Robertu Gojeviću što me – zasigurno precijenivši moju važnost – uveo u vremeplov ovih misli i svjetla na staklu. | vidi cijeli tekst

Robert Perišić


Robert navlači rukavice, izvodi svoju alkemiju i odjednom se od ljubaznog i pristupačnog čovjeka preobrazi u maga, mađioničara. Pratila sam korak po korak njegov trik, ali moram priznati da mi još uvijek nije jasno kako se lice preselilo na staklo. Vrijeme u atelijeru teče gusto a sporo, kao što je vjerojatno bilo prije, svaka je fotografija unikat, svaki trenutak neponovljiv. Pa i je svaki trenutak neponovljiv. Trebali bismo zahvaliti svakome tko nas zaustavi. Tako mislim. Taj nam produži život. | vidi cijeli tekst

Olja Savičević Ivančević


Ambrotipija je stvarno bila drukčija od svih tehnika koje sam sreo. Ja sam, u zrcalu na staklu – zato mi je asimetrična rupica na desnom obrazu – bio drukčiji, perspektivno dubok, kao da tih pet sekundi na krhko staklo hvata nešto dugo, nešto drugo, nešto dublje, nešto duše. Sada je i ona rakijica dobila smisao, bio je to alat za deinhibiranje, sve je sjelo na svoje mjesto, srebro na staklo. Odjednom, vidio sam samog sebe iz budućnosti, očima praunuka, malo mi se zavrtjelo, možda od kemikalija. Moj unutarnji monolog rastao je kao u razvijaču, gledao sam prošlog sebe, ali ne kao inače, maloprije prošlog, nego davno prošlog, i o tome sam šutio sve do sada, zanijemio sam, fiksiran, vjerojatno i duže od pet zabilježenih sekundi. Robertove ambrotipije, naime, hvataju vrijeme, odsječak, ne njegov presjek. Bilo je to iskustvo koje nisam očekivao i na kojemu sam zahvalan Robertu. | vidi cijeli tekst

Kruno Lokotar


Robert Gojević koristi tehniku nekog davnog vremena kada fotografija nije bila svakodnevni događaj, već nešto posebno, svečano. I fascinantan je trud koji ulaže u proces koji može otići krivo u svakom koraku. Ali može otići i spektakularno ispravno, što pokazuju njegove fotografije. Ne znam u čemu je stvar: možda nas te oštre sjene i ti jaki kontrasti tjeraju da snimljene ljude vidimo drugačije. Možda je to samo stavljanje poznatih lica u drugačiji kontekst koji onda, zauzvrat, iz njih izvlači ono što oni jesu. Ne znam. Znam da je pred Gojevićev aparat sjelo preko nekoliko ljudi koje poznajem i volim i da je on iz njih izvukao – njih. Nešto njihovo. Nešto neopipljivo, ali prepoznatljivo, što njih čini njima. A to je odlika dobre fotografije.
Sviđalo mi se dogovarati termin. Znati da moram osloboditi poslijepodne jer proces traje. Prolaziti cijeli taj proces. Razgovararati, slušati, gledati. Vratiti malo uzvišenosti u svoj život.

Iva Ušćumlić


Gojević od niekih verlih prijateljah nije bio nagovoren da se upusti u trostruki projekt – prvo, obilježavanja stošezdesetgodišnjice Pommerova albuma hrvatskih književnika, drugo, da kamerom zabilježi likove svojih suvremenika književnika i, treće, da procesom mokrog kolodija oživi jednu fotografsku tehniku koja je između 1855. i 1881. s modifikacijama gotovo dominirala fotografskim svijetom. Projekt je zamislio sam, digitalnom vremenu usprkos, ne da bi uvrebao kakovu budi sebičnu i materijalnu korist – kako su za Pommera u srpnju 1856. napisale Narodne novine. S mnogo truda i ulaganja, Gojević je opremio pravi alkemijski laboratorij da bi na savršeno očišćenoj staklenoj površini i kasnije premazanoj srebrnim nitratom dobio u visokoj rezoluciji lik njegova književna suvremenika. Dakako da je postupak potpuno anakron u odnosu na današnju tehnologiju snimanja, ali čitava povijest fotografije više je sazdana na alkemiji nego li na egzaktnim znanostima fizike, kemije i optike. Ta se povijest izgubila s Kodakom samo vi pritisnite dugme, mi ćemo učiniti ostalo, ali pokazalo se da je ta krilatica iz 1888. pusta tlapnja u odnosu na vještine majstora skrivene u mračnoj komori. Jer fotografija još uvijek krije neslućene tajne koje samo čekaju skrivene u tami komore da budu ponovno otkrivene i oživljene. | vidi cijeli tekst

Želimir Koščević


Stotinu i šezdeset godina kasnije – u zanosu oduševljenja davno zaboravljenim povijesnim fotografskim procesima – Pommeru se vraća Robert Gojević, i to tako da izvornu zamisao, poniklu u kulturnom krugu oko Ljudevita Gaja, reinterpretira kao posvetu jednom fotografu, njegovoj tehnici i čitavom minulom vremenu. Gajevu je ulogu ovom prilikom, recimo to tako, preuzeo urednik Kruno Lokotar, dok je kreativno-tehnički dio posla odradio sâm Gojević. Likove petnaestorice književnih imena tako je u svome atelijeru najprije zabilježio u srebrnim česticama raspršenima u kolodiju na staklenoj podlozi, i to kao slike obrnutih tonskih vrijednosti (negative), a zatim ih preveo u pozitiv izrađujući fotografije na slanom papiru, baš kao i Pommer davno prije njega. | vidi cijeli tekst

Hrvoje Gržina


Ova je fotografija djelo Roberta Gojevića, fotografa koji radi u tehnici ambrotipije iliti wet plate (150 godina stare fotografske tehnike). Za jednu jedinu unikatnu fotografiju on mućka kemikalije i ručno priprema staklo za fotografiju koje zatim ulaže u muzejski primjerak stajaćeg fotoaparata kakve viđamo samo još u crno-bijelim filmovima – a nakon “okidanja” te jedne fotke slijedi razvijanje u tamnoj komori, s razvijačem, fiksirom i svime onime čega se moja dobna skupina još sjeća iz djetinjstva.

To je fotografiranje na rubu alkemije!

Marina Vujčić


Hvala gospodinu Robertu na super wetplate portretu! Gospon Nadar je radio tom tehnikom, very intresting :)))))

Stipan Tadić


Djelim svoje portrete na dvije grupe: one gdje se sam sviđam sebi i mislim da sam dobro ispao te na one koji me dobro opisuju i u kojima se prepoznajem…

Nenad Korkut


Jako volim ove tvoje, Robert Gojevic! Nadam se da ti se javlja dovoljno poznatih/slavnih – a ako ne, njihova greška 🙂

Rujana Jeger