Ivica Buljan


Neke ljude stvarno mi je vrijedno čekati za projekt portretiranja poznatih i priznatih osoba, a jedan od njih svakako je Ivica Buljan, međunarodno priznati hrvatski redatelj. Nakon višemjesečnih pokušaja da se uskladimo oko termina to se iznenada i neočekivano dogodilo, i to fotografski gledano ne baš u idealno vrijeme jer kemikalije koje su mi bile u tom trenutku na raspolaganju bile su pomalo problematične. No, budimo realni, kemikalije Kolodij procesa na neki svoj nepredvidljivi način uvijek su problematične pa mi nije bilo ni na kraj pameti odgoditi fotografiranje.

Već na samom početku našeg druženja postalo mi je sasvim jasno zašto nam je toliko trebalo vremena da se vidimo jer Ivica je za par dana trebao biti skoro pa istovremeno na tri mjesta, u Hrvatskoj, Sloveniji i SAD-u pa sam bio neizmjerno sretan što je konačno sjeo pred moj objektiv.

Ivica Buljan, ravnatelj Drame HNK-a u Zagrebu te dobitnik visokoga francuskog odličja Viteza reda umjetnosti i književnosti (le Grade d’ Officier de l’Ordre des Arts et des Lettres) jedna je od istaknutijih osoba naše kulturne scene koja je taman po mom ukusu i koja je jedan od rijetkih pravih ambasadora Hrvatske kulture.

Kao fotograf aktova i urednik BLUR magazina izdvojio bih dvije vrlo važne stvari zbog kojih mi je posebno zanimljiv i zbog kojih ga neizmjerno cijenim. Prvo je njegovo djelovanje na tabuu teme golog tijela i seksualnosti, a drugo njegov naglasak na potrebu različitosti i postavljanju viših ciljeva u umjetnosti i kulturi.

„Za tako malu sredinu kao što je Hrvatska, kontakt sa svijetom je bitan. Mi smo toliko zatvorena i samodopadna sredina da bez prikazivanja stranih predstava, bez naših gostovanja u inozemstvu, sve postaje besmisleno. Za umjetnika je život u maloj, zatvorenoj, poluincestuoznoj zajednici nepodnošljiv; on i publici zaklanja širine različitosti u svijetu. Zato su za nas kontakti sa svijetom više od same želje. To nam je potrebno ne samo da bi se mogli uspoređivati s drugima, već da bi sami sebi mogli postaviti više ciljeve – i produkcijske i umjetničke.“

„Za mene teatar ima emancipatorsku ulogu, pogotovo u sredinama gdje je tijelo još uvijek pod zabranama. Teatar nas onda oslobađa da razmišljamo o tijelu, njegovim pulsijama. Zbog toga vrlo često, u dogovoru s glumcima radim prizore koji upućuju na spolnost, koji ruše tabue.“

 


Ivica-Buljan-Robert-Gojevic1

Ivica-Buljan-Robert-Gojevic


Ivica-Buljan-polaroid-web


Ivica-Buljan-1-30ruj2015-web

Ivica-Buljan-2-30ruj2015-web

Ivica-Buljan-3-30ruj2015-web


[slider navigation_style=”arrows”]
„U likovnoj umjetnosti, u izvedbenim umjetnostima mjerna jedinica je ljudsko tijelo. Ljudsko tijelo koje je jednostavno nesavršeno, ne onakvo kakvo se predstavlja u medijima kao ispolirano muško i žensko tijelo, nego upravo onakvo kakvo je – nesavršeno, prekrasno. Barthesovi Fragmenti o ljubavnom diskursu objašnjavaju da ono što nas zavodi kod nekog tijela nije ono što želimo osigurati na svome. Većina nas bi željela da nam je tijelo savršeno proporcionalno, lijepo prema trenutnom idealu. Kad se zaljubimo mi se ne zaljubljujemo u tu idealnu figuru kakvu predstavlja manekensko, sportsko tijelo, mi se zaljubljujemo u nepravilnosti, u madeže, u krivi zub. To je ono lijepo u životu. Za mene teatar ima emancipatorsku ulogu, pogotovo u sredinama gdje je tijelo još uvijek pod zabranama. Teatar nas onda oslobađa da razmišljamo o tijelu, njegovim pulsijama. Zbog toga vrlo često, u dogovoru s glumcima radim prizore koji upućuju na spolnost, koji ruše tabue.“

Ivica Buljan
Izvor: Izvor: http://arteist.hr/ivica-buljan-zahvalan-sam-na-brutalnim-napadima-oni-cine-jacom-osobom/ | autor: Ines Ora

„U Hrvatskoj se razvilo mišljenje da je kritka samo brutalno DA ili NE. Kritika je vrsta novinarsko-teorijskog djela koje može biti nastavak neke predstave, njena dopuna, komentar. U osamdesetima, kad sam se intelektualno i umjetnički formirao, na televiziji je postojala emisija ”Petkom u 22 sata” koja je trajala gotovo tri sata s dugačkim iscrpnim prilozima iz suvremene likovne umjetnosti, kazališta, književnosti, gdje su kritike trajale do petnaestak minuta. Vjerojatno bi hrvatska kritika bila artikuliranija kad bi za to postojao otvoreni, adekvatan prostor, da nisu ugašeni Danas, Start, Vjesnik…“

Ivica Buljan
Izvor: Izvor: http://arteist.hr/ivica-buljan-zahvalan-sam-na-brutalnim-napadima-oni-cine-jacom-osobom/ | autor: Ines Ora

„Moj privatni život je neodvojiv od teatra. Realizira se kroz teatar, od boravka u različitim sredinama do upoznavanja krasnih ljudi. Od trenutka kada se probudim, ja radim u teatru. Dok sad sjedim tu s vama, promatram ljude, upijam žive impulse koji me mijenjaju. U frekvencijama ulice pronalazim ono što će me navesti da na nekoj probi dođem do nove ideje. Moj profesionalni pogled je i privatni, uživam u klubovima, i u divljini sela… U svakom ambijentu pronalazim zanimanje da uživam u ljudima, jer zbilja volim ljude.“

Ivica Buljan
Izvor: Izvor: http://arteist.hr/ivica-buljan-zahvalan-sam-na-brutalnim-napadima-oni-cine-jacom-osobom/ | autor: Ines Ora
[/slide] [/slider]

Ivica Buljan rođen je 29. ožujka 1965 u Sinju. Studirao je političke znanosti, a diplomirao francuski jezik i komparativnu književnost na Sveučilištu u Zagrebu. Kao kazališni kritičar radio je u Poletu, Startu, Slobodnoj Dalmaciji i Feral Tribuneu. Režira od 1995. kada je u Ljubljani inscenirao Ime na vrhu jezika Pascala Quignarda. Zaokupljaju ga dramatičari-pjesnici Marina Cvjetajeva (Fedra, Mladić), Pier Paolo Pasolini (Pilad, Svinjac, Ribica), Heiner Müller (Medeja materijal, Kvartet, Macbeth after Shakespeare, Ženska komedija), Robert Walser (Schneewittchen), Elfriede Jelinek (Drame princeza, Bambiland, Zbogom, Jackie), Miroslav Krleža (Kristofor Kolumbo, Gospoda Glembajevi, Kraljevo, Vučjak), Botho Strauss (Jedna i druga), Hervé Guibert (Mlado meso), Anja Hilling (Tuga crna zvijer), Jukio Mišima (Madame de Sade), Danila Kiša (Grobnica za Borisa Davidoviča). Režirao je tekstove Filipa Šovagovića, Ivane Sajko, Zdenka Mesarića, Dubravke Ugrešić, Damira Karakaša. Bernard-Marie Koltès u središtu je njegova autorskog zanimanja (Noć tik pred šumama, Povratak u pustinju, Borba crnca i pasa, Dan umorstava u priči o Hamletu, Marš, Pijani proces, Sallinger, Zapadno pristanište, U samoći pamučnih polja, Roberto Zucco, Nickel Stuff). Režirao je u Sloveniji, Litvi, Francuskoj, Mađarskoj, Portugalu, Belgiji, Rusiji, Crnoj Gori, Obali Bjelokosti, Italiji i Srbiji. Predstave su mu gostovale na važnim međunarodnim festivalima.

Ravnatelj Drame Hrvatskoga narodnog kazališta u Splitu bio je od 1998. do 2001. Suosnivač je Mini teatra u Ljubljani i Festivala svjetskoga kazališta u Zagrebu. Pokrenuo je umjetničku organizaciju Novo kazalište. Gost je predavač na kazališnim akademijama u Rennesu i Saint-Etienneu u Francuskoj. Dobitnik je više Borštnikovih nagrada za najbolje predstave u Sloveniji, Sterijine nagrade, Vjesnikove nagrade Dubravko Dujšin, nagrade Branko Gavella, nagrade Petar Brečić, medalje grada Havane. Ivica Buljan je dobitnik najvišeg priznanja Republike Slovenije na području umjetnosti, nagrade Prešernove zaklade 2012. za izvedbene umjetnosti. Nosilac je Odlikovanja viteza reda umjetnosti i književnosti Vlade Francuske republike.

www.hnk.hr/biografije/ivica-buljan/